Osvrti

 

Četvrta u nizu ovogodišnjih tribina „Zajednički vidici“ održana je 27. travnja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. U predviđena predavanja uvela je prof. dr. sc. Valentina Mandarić, predstojnica Ureda za vjeronauk, u ulozi domaćice i moderatorice susreta. Nakon kratke uvodne molitve uz Godinu milosrđa, uslijedila su po običaju dva predavanja, a ovoga su puta predavači bili prof. dr. sc. Anton Tamarut i doc. dr. sc. Valerija Kovač.

Ne propustivši istaknuti naznake teologije radosti koju u svojim pisanim i govorenim promišljanjima zastupa, prof. Tamarut održao je prvo predavanje polazeći od grijeha koji u čovjeku izaziva nemir – jer je čovjek kao slika Božja stvoren za zajedništvo i prijateljstvo kao mjesto dobrohotne Božje prisutnosti u svijetu. Zloupotrebom slobode čovjek u istočnom grijehu odbacuje dar zajedništva, uskraćuje poslušnost i povjerenje i prekida prijateljstvo te se od Stvoritelja okreće stvorenju. Drama grijeha događa se stoga u čovjekovoj otuđenosti od Boga koja ga otuđuje i od sama sebe – a u tom stanju čovjek se udaljava i od prirode, a prema cjelokupnom stvorenju poprima i određeni stav agresije. A u tu čovjekovu dramu ulazi Bog sa svojom poviješću milosrđa i spasenja, ističe predavač. Bog Zemljanina pita: „Adame, gdje si?“, i kreće u potragu za njime. Povijest spasenja otpočetka je obilježena čovjekovim bježanjem od Boga i Božjom potragom za njim da bi ga spasio. Božja potraga za Adamom, nastavlja Tamarut, sretno je dovršena u utjelovljenju, životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Milosrđe je stoga, imavši u vidu povijest spasenja kroz koju Bog traži Adama i svakog čovjeka, najpogođenije ime kojim možemo zvati Boga jer ono otkriva božansku kvalitetu ljubavi. Ta se ljubav pak sastoji i od očinskih i majčinskih osobina, što se jasno vidi kroz hebrejski pojam za milosrđe – rahamim (rehem je pojam koji označava majčinu utrobu), koja osobu stavlja u poseban odnos ljubavi prema djetetu. Takva je ljubav posve darovana, a spremnost na trajno praštanje njena je osobitost.

U prispodobi o milosrdnom ocu Isus nam to milosrđe izražava gestama oca koji prima svog rasipnog sina. Čovjek, nastavlja Tamarut, može na svoju ruku otići od Boga, ali se na svoju ruku ne može vratiti. Tu je potreban Božji poziv – ponovno dar koji se izražava kroz obraćenje, koje čovjeka iznutra poziva na pomirenje. Ono se na poseban način dogodilo u Isusu Kristu u kojem se Božje milosrđe uosobilo. Pomirenje dolazi od Boga, njegova riječ čisti i ozdravlja, a u Kristu uspostavlja Božju blizinu. Stoga za kršćane uvijek ostaje imperativ da se, ukoliko su doživjeli obraćenje i milosrđe, tako i ponašaju. To se pomirenje danas događa kroz Crkvu, ističe predavač, a svaki čovjek ponaosob jest mjesto posebne Božje objave.

Kroz pojam posredništva doc. dr. sc. Valerija Kovač promislila je istu temu. Krist kao posrednik između Boga i čovjeka posve uključuje i božanski i ljudski element, što posljedično znači da čovjek iz procesa spasenja nije isključen, nego ostaje aktivnim sudionikom. Pavao tog čovjeka opisuje riječima: „Živim, ali ne više ja“ – jer u njemu živi Krist. Taj život u svom ontološkom značenju preobražava čovjekov identitet, a u suvremenoj teologiji ta se preobrazba promatra pod pojmom obraćenja. Dinamika tog nutarnjeg „ja“ prema Ratzingeru mora se umanjiti da bi se Kristu dalo prostora, da bi u Kristu ljudsko „ja“ naraslo i suuskrsnulo s njime. To je nasljedovanje na koje nas poziva Krist, a koje postaje i mjerilo našega života. Nasljedovati Krista znači nasljedovati njegovu proegzistenciju – život koji je dao za druge, altruističan do kraja, koji je tu posve za druge. Temelj njegove vjerodostojnosti je pak u tome što od Oca prima da bi dao ljudima te su stoga njegova osoba i poslanje autentični, smatra prof. Kovač. Služenje čovjeku konačno je ostvareno u Kristovoj smrti na križu. Ta je Sinova žrtva radikalni znak Božje ljubavi jer time sam Bog za čovjeka ulazi u dubinu grijeha i zla, u dubinu smrti.

Motiv Kristove patnje tu je pak Božja ljubav. On ulazi u dinamiku zla i taj začarani krug razbija tako što ne vraća istom mjerom. Opire se širenju zla i sam zastupnički istrpljuje zlo. Kao naš ljudski brat Krist na križu iskazuje Božju vjernost, a Krist preuzima zastupništvo da bi se Bog ponovno sjedinio sa svijetom. U Kristu je to sjedinjenje jedinstveno i neponovljivo jer je i Kristov odnos s Bogom jedinstven i neponovljiv, ističe predavačica. To njegovo zastupničko djelo pak ne znači da ljudi ne trebaju ništa činiti već je njime čovjek osposobljen širiti plodove svoga vlastitog zajedništva s Bogom i svijetom. Upravo ta svijest čovjeka uključuje u Crkvu kako bi to spasenje posredovala čovječanstvu. Čovjek je u tom smislu oslobođen i osposobljen „biti za druge“, a Kristovi učenici i nasljedovatelji postaju suzastupnici drugih ljudi. Kriterij nasljedovanja Krista je život za druge. Tek predanje vlastitoga života vodi k pronalasku tog istog života i osobnoga spasenja.

Tradicija Crkve ostvarenje tog nasljedstva nalazi i konkretizira kroz djela milosrđa, ističe profesorica Kovač. Cilj je uočiti tuđe tjelesne i duševne nevolje. Kad ljudi Krista pitaju kada mu učiniše dobro djelo po kojem su spašeni, otkriva se da je to djelo učinjeno bez računice i očekivanja zaslužene plaće. Jasno je iz toga da Kristov nasljedovatelj mora težiti i za spasenjem drugih. Na samom kraju izlaganja profesorica je iznijela nekoliko poticajnih pitanja za promišljanje vlastitog predanja i zalaganja za druge bez promišljanja o osobnoj koristi: jesmo li spremni na radikalnost predanja; ulazimo li u kompromise sa svijetom; jesmo li spremni podnijeti žrtvu ili samo glumimo žrtve; gledamo li na Crkvu kao na ustanovu koja će služiti svima – a ne samo nama. Sve su to pitanja na kojim vlastito nasljedovanje Krista stoji ili pada. Ta su pitanja bila dobra podloga za kratku raspravu i doprinos promišljanjima iz slušateljstva na kraju tribine.

Sanja Plevko

Comments are closed