Duhovna misao

 

ponedjeljak, 26. rujna 2016.

Radost je plod Duha (usp. Gal 6,22). Ona proizlazi iz sigurnosti da smo ljubljena djeca Božja, da je Bog onaj koji nas je stvorio i po svome Sinu Isusu Kristu otkupio za ljubav i izabrao nas za život u svojoj blizini. Iskreno može biti radostan samo onaj tko je spunjen ljubavlju, u kome je nastanjen Duh Sveti, ljubav Oca i Sina. Duh Sveti je, naime, ono »ulje radosti« kojim smo pomazani na krštenju i potvrdi da bismo svijetom pronijeli radosnu vijest i sijali radost spasenja. Radost ide pod ruku s nadom da će Božja ljubav osvojiti srca svih ljudi, da ćemo mi, kao i svi koji su u Isusovo ime prošli zemljom čineći dobro, na kraju svoga zemaljskoga života u konačnome susretu s Bogom čuti glas: »Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost Gospodara svoga!« (Mt 25,21.23).

Iz knjige Antona Tamaruta, Razlozi za radost i nadu, str. 69.

 

ponedjeljak, 12. rujna 2016.

Tako kršćanstvo nije u velebnoj viziji budućeg poretka kojim će tješiti nevoljne u sadašnjosti, nego je u sadašnjem zalaganju u svakom času pri svakoj nevolji.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Istrgnute misli, str. 66.

 

nedjelja, 11. rujna 2016.

 

Susreti su ono

što nebo daje zemlji

Iz zbirke pjesama Ivana Goluba, Izabrana blizina, str. 10.

 

subota, 10. rujna 2016.

A svoje oči moramo čeznutljivo upirati naprijed prema Kristu Gospodinu i požurivati svoje korake da bismo ga što prije stigli, pa da bismo kao On nosili i širili samo dobro oko sebe. Time ćemo onda biti nosioci jedinog pravog i svijetlog napretka u čovječanstvu.

iz knjige Tomislava Janka Šagi-Bunića, Istrgnute misli, str. 42.

 

petak, 09. rujna 2016.

Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više.

Marica Stanković

 

četvrtak, 08. rujna 2016., ROĐENJE BL. DJEVICE MARIJE

I Vjesnik reče:
Zdravo,
Ti puna radosti.
Ljudima jednom stajat ćeš pred očima,
ko mira znak, ko izvor utjehe.
Imat ćeš mjesec pod nogama.
Mlado Sunce će tebi sjati u naručju.
A jutarnje će zvijezde
nad tvojom glavom pjevati.
I bit ćeš vez,
što Zemlje dno i Neba vrh
u jedno spaja.

Vladimir Nazor, Vjesnik

 

 

srijeda, 07. rujna 2016.

Vrhunac stajanja čovjekova pred Bogom prema svijetu i prema ostalim ljudima jest onda kad iz duše moli, kad je zreo. Zato molitva nije dječje tepanje, nego je to očitovanje spremnosti da radimo onako i ono na što nas je Bog pozvao. Molimo da nas osposobi da to učinimo.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 167.

 

utorak, 06. rujna 2016.

Nađi vremena za smijeh, to je melodija duše.

Majka Terezija

 

ponedjeljak, o5. rujna 2016.

Umrla je žena, najveći mistik našega stoljeća, jer kako drukčije nazvati ženu koja je svako ljudsko biće, osobito ono sićušno, ranjeno i nemoćno, doživljavala kao svojevrstan sakrament, mjesto susreta s Bogom, koja, nakon što je očistila i povila ranu gubavcu, kaže: Danas sam dodirnula Krista.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 88., II izdanje.

 

nedjelja, 04. rujna 2016.

Siromasi su njezina prva i jedina ljubav. Za njih je živjela, za njih umrla. No nije prezirala ni bogate, nego je sve nastojala pridobiti za svoje siromahe, sprijateljiti se sa svima u milosrđu prema malim i siromašnim ljudima. Imala je razumijevanja i za životne probleme i duboke rane slavnih i bogatih ljudi. Oni su joj povjeravali svoje duševne patnje i u njoj nalazili utjehu i zadobivali duhovnu snagu. Ona je u njima budila plemenite i nesebične osjećaje prema malenima, pomagala im da ostvare plemenite namjere svojega srca i pridruže joj se u sjetvi dobrote, ljubavi i mira među ljudima i narodima.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 88., II izdanje.

 

subota, 03. rujna 2016.

Na tragu najvećeg i jedincatog dobrotvora ljudske povijesti, Isusa Krista, milosrdnog samaritanca, prošla je zemljom čineći dobro, sagibajući se nad gubom načetim i rastočenim tijelima bolesnika i siromaha svih vrsta. Njezino sićušno i krhko, sve pognutije tijelo svaki dan se pretvaralo, u sve vjerodostojniji spomenik žive i milosrdne Božje nazočnosti među nama. Njezino borama beskrajne skrbi i ljubavi za siromahe ispisano lice, njezina od bezbrojnih saginjanja nad bolesnima i umirućima pognuta leđa u našem su vremenu na najjasniji način zrcalili lik Sina Čovječjega koji je došao na svijet potražiti i spasiti izgubljene, ozdraviti bolesne, svojim životom i žrtvom opravdati grešnike.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 87.-88., II izdanje.

 

petak, 02. rujna 2016.

Njezin je život najbolja potvrda da je ljubav koja se propovijeda životom najsnažnija objedinjujuća snaga čovječanstva. Jezik ljubavi kojim je ona govorila i živjela iskonska je mogućnost i potreba svakog ljudskog bića stvorenog na sliku Boga koji je ljubav. U mnjoj prepoznajemo najdragocjeniji i najsvetiji dio nas samih, onaj dio koji nas upućuje na ljubav kao postojanje, na ljubav kao naše životno zvanje.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 87., II izdanje.

 

četvrtak, 01. rujna 2016.

Majka Terezija je veliki znak ljubavi i utjehe u stoljeću velikih sramota, grubih i nepravednih društvenih podjela i raslojavanja, okrutnih ratova, bešćutnih i hladnih međunarodnih i međuljudskih odnosa. Ona je živi Božji znak da se u našem stoljeću ipak nisu pogasila sva svjetla ljudske sućuti, dobrote i ljubavi, da je ljubav moguća i da ona mora postati glasnija i snažnija.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 88-89., II izdanje.

 

srijeda, 31. kolovoza 2016.

Nitko se ne smije od mene udaljiti a da se ne osjeti sretnijim i boljim.

Majka Terezija

 

utorak, 30. kolovoza 2016.

Usamljenost i osjećaj da nisi poželjan, najgore je siromaštvo.

Majka Terezija

 

ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

ROĐENDAN

Danas je gozba na Herodovom dvoru
Herodijada je zarobila kraljevo srce
Danas će pasti Krstiteljeva glava
Danas je Herodov i moj rođendan
Neću se nikome slavljem hvaliti,
dok smrt životu ne ustupi mjesto
Samo ću Ivanu kroz rešetke šapnuti
da siguran bude, rođendan svoj s Herodom
slaviti neću, neću gledati Herodijadinu kći
kako pleše, ni mater njezinu kako likuje
nad bludnim, pijanim kraljem
Strpit ću se dok krvnik naum svoj ne izvrši,
dok se ti, Ivane, ne presvučeš u haljinu bijelu
Tada ću svima ponosno reći
Rođen sam istoga dana kada
i Ivan Krstitelj za nebo
Požurite! Prijatelj zaručnikov ožalošćene
u svadbenu dvoranu zove
Ne brinite za dar,
samo dušu i srca posudu sa sobom ponesite
Bratiću iz Nazareta ispunila se radost,
učenicima njegovim umnožilo veselje.
Vrijeme je da se novo vino toči
u čista srca.

Vjera i nada, družice dvije
plakat će od sreće,
pjevat će Pjesmu nad pjesmama
Ivanu u čast ljubav će zaplesati s vjernošću
Mir će pravdu zagrliti i nikada se više od nje
rastaviti neće
Sinovi proroka uživat će u mirisu Jerihonskih ruža
Djeca pustinje umjesto trnja ticat’ će proslavljene rane
S ovu stranu rijeke nitko želji odolijeti neće –
Idemo i mi umrijeti s njime
Idemo i mi prijeći rijeku.

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 68-69.

 

nedjelja, 28. kolovoza 2016.

Ustani

uzmi palicu

Sunce je u tvojim očima

Idi idi

Ivan Golub “Izabrana blizina”, str. 10.

 

subota, 27. kolovoza 2016.

Jedini način na koji Crkva u svakom društvu može računati na naklonost naroda jest njezin život u ljubavi i zajedništvu, u lomljenju kruha, u iskrenoj brizi za siromašne i malene (usp. Dj 2, 42-47.)

Iz knjige Antona Tamaruta, Oduševljeno bez fanatizma”, str. 34.

 

petak, 26. kolovoza 2016.

Začu iz gorućeg grma riječ

Odloži umorni putniče skrhani štap

Prašne izuj sandale

Primakni dlanove ognju

Umij obraze vatrom

mjesto na kojem stojiš je zemlja

Grm što ne izgara čovjek

Ivan Golub “Izabrana blizina”, str. 53.

 

četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Crkva je pozvana biti u prvom redu prostor slobode, ljubavi i povjerenja, mjesto gdje se Božji siromasi međusobno poznaju i ponašaju opušteno i radosno, gdje svatko osjeća da je drugome drag i značajan.

Iz knjige Antona Tamaruta, Oduševljeno bez fanatizma”, str. 178.

 

srijeda, 24. kolovoza 2016.

Kraljevstvo Božje koje se u Isusu objavljuje kao Božja blizina i očinska briga za sva stvorenja, treba osloboditi učenike od zabrinutosti i tjeskobe. On sam u Očevoj ljubavi, u životnom zajedništvu s njime nalazi svoju potpunu slobodu i radost. Na tu istu slobodu i radost poziva svoje učenike kada im kaže. “Tražite naprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33).

Iz knjige Antona Tamaruta, Oduševljeno bez fanatizma”, str. 234.

 

utorak, 23. kolovoz 2016.

Učitelju cijelu sam noć

proveo sa svjetiljkom

Svjetiljka otkriva meni druge

i drugima mene

Ivan Golub “Izabrana blizina”, str. 44.

 

ponedjeljak, 22. kolovoz 2016.

Ima jedna riječ

u kojoj je zdravlje

Ima jedna riječ

Reci samo Ljubim

Reci samo riječ

Ivan Golub “Izabrana blizina”, str. 53

 

nedjelja, 21. kolovoz 2016.

NAKIT

Otoci-

unikatni

nakit mora

radionica i ruka

Nevidljivoga

Iz zbirke Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 64.

 

nedjelja, 31. srpanj 2016.

SPOMENICI VJERE

Otoci –
spomenici vjere
brda premještena u more
tisuću otoka
tisuću neprispodobivih priča
o zrnu gorušice
o gradu na gori
o soli
o moru

Iz zbirke Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 63.

 

subota, 30. srpanj 2016.

I same osjećamo da je ono što činimo samo kap u oceanu. Ali kad te kapi ne bi bilo i ocean bi, vjerujem bio manji jer bi mu upravo ta kap nedostajala. Kad ne bismo imale svoje škole po slamovima –  te škole su ništa, samo male osnovne škole u kojima djecu učimo da zavole školu, da budu čista itd. – kad ne bismo imale te male škole, ta djeca, te tisuće djece ostalo bi na ulici. Možemo, dakle birati: da ih primimo i damo im nešto mali, ili da ih ostavimo na ulici. Jednako je tako i s našim domom za umiruće … Kad ne bismo imale tog doma, ti bi ljudi, što smo ih pokupile umrli na ulici. Mislim da se isplati imati taj dom pa makar i samo za onaj mali broj ljudi koji ondje umire s Bogom i u miru.

Majka Terezija, Kana, rujan 2010., str. 8.

 

petak, 29. srpanj 2016.

Vjera nam ne daje iluzije da ćemo biti izuzeti od trpljenja i boli, niti nas navodi na pomisao da bi život bio drama bez zapleta. Vjera nas mnogo više oboružava nutarnjom ravnotežom koja nam treba da bismo se suočili s neizbježivim napetostima, opterećenjima i strahovima.

Martin L. King, Kana, rujan 2010., str. 8.

 

četvrtak, 28. srpanj 2016.

Kršćanski život neće biti ozbiljan ako ne pođe od zbilje.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Strah za granicu, str. 16.

 

srijeda, 27. srpanj 2016.

MRAV SE SUNČA

Mrav na plaži

Bez ručnika

I naočala

Sunča se

Na zrnu pijeska

Nevjerojatno

Kako je pocrnio

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Volim kad se smiješ, str. 38.

utorak, 26. srpanj 2016.

Ljubav je lijek za svaku ranu, njome možemo pomoći i onima koji se prave važni.

Anton Tamarut

 

ponedjeljak, 25. srpanj 2016.

· JAKOV ·

Noćas si došao u rosi
Stao pred prozor
Gledao kako se Jakov na ljestvama
Sa sobom bori
Bio si spreman otvoriti prozor
Pridržati ljestve
Ako ustreba
Stati na jednu stranu
Kada se razdanio san
Sunce je rukom obrisalo
Orošenu liticu
Ljestve se pretvorile u svjetlost
Jakov je sklopio krila pod jastuk
Na rubu drvena stola
Stajao je vrč maslinova ulja
Ipak si bio unutra

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 11

 

nedjelja, 24. srpanj 2016.

Crkva je zajednica Božjeg naroda u tome smislu da sve što je rođeno, što je čovjek i što je tijelo, mora imati šanse. Zato ne pita tko je tko. U njoj ima pravo biti siromah Božji. Blaženi oni koji su siromašni duhom, ili prevedeno ispravnije: Blago onima koji su pred Bogom siromasi i koji za sebe  ne traže božansko postupanje, nego su siromasi, jer svi su siromasi i imaju narasti. Bog će ocijeniti na kraju što se i koliko se to dogodilo.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 131.

 

subota, 23. srpanj 2016.

Nema nepopravljivog puta.

Nema uzaludne suze.

Nema gdje Te nema.

Iz knjige Ivana Goluba, Sabrana blizina, str. 382.

 

petak, 22. srpanj 2016.

Biti svjestan svoje odgovornosti znači biti svjestan svoje slobode i njenih posljedica, biti svjestan svega što može proizaći  iz vlastitih odluka. No u isti mah znači biti svjestan svojega zajedništva s ljudima, s događajima, s bićima koja nas okružuju, s njihovim brigama. Odatle bi trebalo biti jasno da se sretno, djelotvorno ljudsko zajedništvo može graditi samo na istančanoj svijesti odgovornosti.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Istrgnute misli, str. 113.

 

četvrtak, 21. srpanj 2016.

· NA POLJIMA LAVANDE ·

Ne sjećam se da si me vodio kroz polja lavande,
iako sam ti se jednom tužio na rupe u kaputu,
a ti si tada započeo priču o zlatu koje ne rđa,
o odijelu koje moljci ne rastaču.
Čudio si se kako ne shvaćam priču o kraljevstvu nebeskom,
iako smo samo čas ranije zajedno motrili ljiljane u polju
za koje si rekao da ih Otac tvoj nebeski odijeva.
Naučili smo se čuditi jedan drugome:
ti mojoj nevjeri – oblaku nestašnom u oku, a ja tvojoj vjeri –
haljini svjetlijoj od sunca,
a vazda smo ili na prašnjavom ili na kaljavom putu.
Ti ćeš reći da sam plašljiviji od vrapčića,
a ja ću tebe pitati – još uvijek zlovoljan zbog onih pet ječmenih kruhova
i dvije ribice koje si od mene tražio –
zar se ne može i u povjerenju biti neumjeren?!
Nije li pretjerano tvrditi kako se vjerom i brda mogu premještati?!
Hvataš me kao i Nikodema u neznanju i noćnim sumnjama:
Još si pjesnik i ne shvaćaš što znače brda u riječima,
kvasac u tijestu, duh u tijelu!
Kako ćeš onda razumijeti plavetnilo mira, cvat svjetlosti, slavlje mirisa?!
Je li to počinak od budnosti, od rada, od briga, od straha?!
Je li možda bijeg iz ormara, od moljaca, od samoga sebe?!

Utočište siromaha, ne pitaj me noćas ništa,
ne pitaj me, gdje mi je blago, gdje srce.
Ti i onako sve znadeš. Probudit ćemo leptire.
Samo budi tu, u cvijetu! Cijelu noć!
Umjesto zvijezda, umjesto sunca! Bdij nada mnom!
Tvoja nek’ bude zadnja, samo da Očevo lice u poljima lavande sanjam,
u ljubavi da pronađem miris duše, snagu mora.
Samo u ljubavi, u cvatu duše beskrajan da budem,
rasipan u daru, u vjeri neumjeren,
nikada više tužan zbog rupe na kaputu,
svaki put do neba sretan kada s mojih pet ječmenih kruhova
i dvije ribice nahraniš pet tisuća muškaraca
i još toliko žena.

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 44-45.

srijeda, 20. srpanj 2016.

Bog naš život uzima ozbiljno i poštuje našu slobodu jer nas ljubi, ne pravi nad nama nasilje, ne nameće svoje prijateljstvo, nego ga nudi kao dar te želi da ga u slobodi izaberemo.

Iz knjige Antona Tamaruta, Oduševljeno bez fanatizma, str. 228.

 

utorak, 19. srpanj 2016.

Ponovno dakle moramo osvježiti govor o Bogu, kako bismo i sami sebe bolje razumjeli kao društvena i stvaralačka bića. Bez neprestano produbljivane spoznaje Boga, nema ni bolje spoznaje čovjeka. Čovjek se i sam najbolje spoznaje u trostrukom odnosu: prema Bogu, prema bližnjima i prema samome sebi. Ako to znamo, onda dobro poslušajmo kako nas apostol Pavao poziva: “Braćo! Radujete se međusobno! Usavršujte se , tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će uvijek s vama” (usp. 2 Kor 13,11-13)! Čovjek je sretan samo ako je dobar! To je poruka!

Bono zvonimir Šagi, Kršćanska obiteljska revija Kana, br. 7-8/2016., str. 11.

 

ponedjeljak, 18. srpanj 2016.

Čovjek je nesretan ako vidi da ni od koga nije prihvaćen, ako nema nikoga kome bi se povjerio! Znači, postoji u čovjeku potreba da uspostavlja odnose! Tu onda postaje najvažnija ljubav, dobrota kojom se čovjek čovjeku otvara u istini. Spoznajući Boga kao ljubav, kao Biće koje se daje, Biće beskrajne stvaralačke prostranosti, jer sve iz njega izlazi i sve k njemu ide, mi i sebe najbolje razumijemo tek ako se shvatimo po sličnosti s njime kao dar jedni drugima!

Bono zvonimir Šagi, Kršćanska obiteljska revija Kana, br. 7-8/2016., str. 11.

 

nedjelja, 17. srpanj 2016.

· NA GLAVOTOKU ·
V ime Otca i Sina i Svetago Duha
na Glavotoku,
u fratarskom samostanu,
u sobi blaženog Contarda Ferrinija
(soba dvijestočetrnaest)
na klimavu klecalu, u prahu stoljeća
puni mjesec skrušeno čita
glagoljsko pismo
Ašće bezakonija nazriši Gospodi,
Gospodi kto postoit?
pjetlovi iz Upraviteljeva vrta
u minutu točni
stavili točku na noćno bdjenje
preko mora Beli se bijeli
bjeloglavi supovi prekrili krilima
golo tjeme otoka
psi na nogama pomno paze
da nepoznat netko
ne rastrese sabrano srce
mladih levita
svetište u krošnji pinije
puno raspjevanih ptica
more naćulilo uši
u kamenom cvijetu,
u crkvici svete Marije
samo što nisu započele
jutarnje pohvale
Bože, v pomoć moju vanmi
Gospodi, pomoći mne pospeši se

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 66.

 

subota, 16. srpanj 2016.

Znam,

nema prijateljstva bez izbora,

ni izbora bez slobode.

Dopuštaš da Te

i ne izaberem za prijatelja.

A Ti si mene izabrao za prijatelja

od onoga dana koji je bio prvi

a bio je najdulji dan.

Iz knjige Ivana Goluba, Sabrana blizina, str. 377.

 

petak, 15. srpanj 2016.

I na kraju, da bi kraljevska dimenzija obiteljskog života bila potpuna, potrebno je da obitelj ne živi kao izolirani otok ili nepristupačni planinski vrh. Obitelj u kojoj se živi Kristov način kraljevanja otvorena je drugim obiteljima s kojima zajedno tvori veliku Božju obitelj – Crkvu. Kršćanska obitelj u Crkvi doživljava svoju duhovnu majku koja je svoje članove po krštenju rodila za život vječni i kraljevstvo Božje i omogućila im sudjelovanje u Kristovom proročkom, svećeničkom i kraljevskom poslanju i dostojanstvu. Kao kućna Crkva i ona je »u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda« (LG 1). Ona je zato spremna s drugim obiteljima dijeliti svoja duhovna i materijalna dobra, braniti i promicati kulturu života, služiti miru i pomirenju među pojedincima i zajednicama, zalagati se u suzbijanju siromaštva, u bolesnima i nemoćnima prepoznati Krista koji traži pomoć i zaštitu (usp. Mt 25,35-40). Takva obitelj u zajedništvu s drugim obiteljima već sada ima iskustvo kraljevstva Božjega koje »nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome« (Rim 14,17).

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 109-110.

 

 

četvrtak, 14. srpanj 2016.

Djeca su roditeljima darovana za radost i nadu. U tome se krije njihova kraljevska služba i dostojanstvo. Ona su obećanje budućnosti. Uzornim ponašanjem i odgovornim vršenjem svojih dužnosti djeca itekako mogu pozitivno utjecati na raspoloženje svojih roditelja, i tako osjetiti koliko su značajna i važna, pa čak i odgovorna za ukupno obiteljsko ozračje. Život s roditeljima i braćom pruža djetetu idealne mogućnosti da postane osjetljivo za potrebe i očekivanja svojih bližnjih, da pokaže i osjeti moć ljubavi i snagu nježnosti, da pomoć i služenje ne doživi kao poniženje, nego kao radost i čast. Obitelj je kao domaća Crkva prva i najvažnija škola zajedništva, dom solidarnosti. U njoj su svi pozvani jedni druge posluživati, »svatko po primljenu daru« (1 Pt 4,10). Svi su tu pozvani i izgrađivati jedan drugoga (usp. 1 S ol 5,11), graditi zajedno isti Božji hram. I zato je jako važno da djeca čim prije nauče biti »mudri graditelj« te paze kako i čime naziđuju na zajedničkom obiteljskom temelju – zlatom ili slamom (usp. 1 K or 3,10-17), da od najranije životne dobi shvate da samo ljubav izgrađuje i da nikad ne prestaje (1 K or 8,1; 13,8).

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 109.

 

srijeda, 13. srpanj 2016.

Kristova djelatna prisutnost u vršenju roditeljske vlasti, odnosno odgovornosti za djecu itekako je potrebna jer nije mala opasnost da se gdjekad odnos roditelja prema djeci shvati kao čista nadmoć te se i najmanji otpori i nesporazumi rješavaju demonstracijom sile i nasilja, umjesto bezuvjetnom ljubavlju i razumnim uvjeravanjem. Već je veliki odgojitelj mladeži, sveti Ivan Bosco, na temelju svoga dugogodišnjeg iskustva ustvrdio kako je lakše naljutiti se nego svladati, djetetu prijetiti nego uvjeravati; »reći ću čak, našoj je nestrpljivosti i oholosti lagodnije kazniti tvrdokorne, nego ih popravljati podnoseći ih odlučno i blago.« Svako naime nasilje ponižava ne samo onoga koji ga podnosi, nego i osobu koja ga vrši. Nasilje je redovito pokazatelj slabosti i nemoći, ono samo prividno vodi u pobjedu, a zapravo znači poraz. Vlast koju roditelji imaju nad djecom, kao uostalom i ona koju bračni drugovi imaju jedan nad drugim, Kristova je kraljevska vlast, tj. vlast križa i ljubavi. Nijedan se autoritet, pa tako ni roditeljski ne čuva silom i nasiljem, nego isključivo istinom i ljubavlju.

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 108-109.

 

 

utorak, 12. srpanj 2016.

Kristova pomoć bračnim drugovima u čuvanju i promicanju njihova kraljevskog poslanja i dostojanstva potrebna im je i zbog uloge roditelja. Oni zajedno i pojedinačno kao otac i majka vrše kraljevsku službu prema svojoj djeci, i to prije svega tako što im svojom požrtvovnom i iskrenom ljubavlju pružaju sigurnost i toplinu obiteljskog doma u kojem mogu duhovno i tjelesno rasti i razvijati se, stjecati samopoštovanje i samopouzdanje. Oni poput dobrog pastira stvaraju među svojom djecom ozračje intimnosti, iskrenosti i povjerenja. Svojom ih ljubavlju, konkretnim primjerom, savjetom i poukom štite od raznih vukova i kradljivaca (usp. Iv 10,10-13). Pomažu im da ojačaju i budu razložni, čvrsti i sigurni u obrani svojih stavova i životnog svjetonazora. O mjeri i kvaliteti ljubavi koju su djeca primila u obitelji umnogome ovisiti kakva će kasnije biti kvaliteta njihove komunikacije u drugim sredinama.

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 108.

 

ponedjeljak, 11. srpanj 2016.

Tako Krist uskrsnuli, na cilju ljudske povijesti, i umiješan silom svog Duha u sam njezin tijek i njezino odvijanje, predstavlja i osvjetljenje i poticaj i snagu i smisao našega rada i napora, naših težnji i napretka.

Iz knjige Tomislava Janka Šagi-Bunića, Prema civilizaciji ljubavi, str. 63.

 

nedjelja, 10. srpanj 2016.

· ZAŠTO SI OPET SÂM? ·

I danas si sâm.
Dom je tvoj vrt i zora
kad se Otac u rosi spušata k tebi
da ne umreš od tuge, nego od ljubavi;
da skupiš snagu i nadu za siromahe
koji te traže i mole za pomoć.

Bogataši i učenjaci izbjegavaju susret s tobom;
boje se da u tvom društvu ne izgube ugled i moć,
siroti i neuku da budu bližnji,
taštini svojoj da naškode.
Samo ti jedan od njih nije odolio, Zakej!
I drugi, koji te noću tražio, Nikodem!

Vladari preziru tvoju jednostavnost i siromaštvo,
kraljevstvo Božje u kojem za stolom sjede
sakati i hromi, slijepi i gluhonjemi;
smiju se tvojim učenicima što se nadaju
da ćeš ti jednoga dana postati kralj.
Najradije bi i njih kao i tebe obukli u luđačku košulju.

Čuvari svetišta ne vole kada si u hramu;
mrgode se i boje da bi opet mogao hvaliti carinike i bludnice
a kuditi pismoznance i farizeje.
Tek je sirota udovica sretna,
jer si jedini osjetio njeno veliko srce,
zapazio kako je u riznicu ubacila više od svih bogataša:
dva denara, sve što je imala.

Trgovci ti nikada nisu oprostili što si ih istjerao iz hrama,
raspršio im golubove i rasuo novac.
Zato su potomci njihovi iz osvete podigli još veće hramove
od mramora, stakla i zlata
mamonu u čast.
Tu niti golubovi guče niti grlice pjevaju;
samo se vrijeme u njima žrtvuje,
prodaje duša i kupuje tijelo.

Kada je tvojim učenicima malo da budu s tobom
uz siromašne, bolesne i tužne,
da budu ono što si i ti, jedno s Ocem;
tada im još samo u snu možeš dati više
od onoga što su ostavili kod kuće:
palače i prijestolja, žezla i krune.

Možda ih zato i puštaš neka spavaju
dok se sami ne probude,
u miru i boli da moliš Oca za njih i za sve
ovakve i onakve ljude.

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 32-33.

 

subota, 09. srpanj 2016.

Vrlo vjerojatno nećemo moći riješiti pitanja koja su krivo načeta, nećemo se kao kršćani možda moći solidarizirati sa svom igrom u koju smo upali, ali će uvijek biti potrebe za evanđeljem ovdje i sada u makar malom prostoru oko nas. Sve velike stvari nastaju od onih u početku malenih.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Istrgnute misli, str. 120.

 

petak, 08. srpanj 2016.

Nemamo pravo “spavati kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo”. Sigurno svatko prepoznaje trenutak kada može i mora uzvršiti svoju odgovornost, oploditi mrtvo otjecanje dana, privrijediti “za svoju dušu”. Pisma to zovu “kairos”, trenutak milosti, kada smo zvani trgnuti se i učiniti pravo. Nije najpresudnije to da ćemo polagati račun o svojim životima, nego je odlučno da li živimo plodno ili promašeno. Nitko ne može reći da mu nije dano znati što znači živjeti pravo a što jalovo. Na raspolaganju za to imamo ipak samo trenutke.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 97.

 

četvrtak, 07. srpanj 2016.

Posebno je u kriznim trenucima jednoga društva vjernik laik pozvan djelovati proročki te se svojom kršćanskom savješću i stručnom kompetencijom nesebično uključiti u traženje i predlaganje izlaska iz zamršenih gospodarskih, društvenih i političkih prilika. Molitva se, dakako, uvijek pretpostavlja. Ona je neka vrsta duhovnoga ulja u svjetiljci obiteljskoga, gospodarskoga, društvenoga i političkoga zalaganja vjernika laika. Vjernik se u teškim društvenim situacijama ne bi smio skloniti u duhovnu i privatnu zavjetrinu te čekati da drugi umjesto njega ili za njega odrade određenu zadaću. On bi, naprotiv, sukladno svojim osobnim sposobnostima i mogućnostima trebao prednjačiti u suodgovornosti za budućnost društva i naroda kojemu pripada, vodeći se isključivo potrebom zajedničkoga dobra, a izbjegavajući svaki parcijalni i sebični, pojedinačni i grupni interes koji bi tom zajedničkom dobru štetio.

Iz knjige Antona Tamaruta, Razlozi za radost i nadu, str. 115.

 

srijeda, 06. srpanj 2016.

Prvo bih podsjetio na načelan nauk Drugoga vatikanskog koncila, koji kaže da je zadaća vjernika laika »po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu« (LG 31). Područja na kojima je vjernik laik pozvan izvršiti svoje apostolsko i evangelizatorsko poslanje u prvom je redu njegova obitelj, a zatim i sve ustanove i organizacije društvenoga i političkoga života kojima na izravan ili neizravan način pripada i u njima živi i djeluje. Na svim područjima svjetovnoga života vjernici laici pozvani su u skladu sa svojom kršćanskom savješću zauzeto djelovati, i to ne tek kada zaprijeti određena ugroza, nego stalno brinući za opće dobro zajednice i društva te pazeći da se i u vremenitim stvarima nijedna ljudska djelatnost ne otme Božjoj zapovijedi.

Iz knjige Antona Tamaruta, Razlozi za radost i nadu, str. 114.

 

utorak, 05. srpanj 2016.

Svaka je obnova neka promjena, pa ako se crkva treba obnoviti onda se, dakako, sve što je ljudsko u njoj treba nekako mijenjati. Zato bi svatko tko misli da nema u svojoj glavi i u srcu što mijenjati, što naučiti, bio farizej obični.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, str. 11.

 

ponedjeljak, 04. srpnja 2016.

OZNAČI ME POLJUPCEM

Daj mi radije svoju ruku

Nego čarobni štap

Draža mi je lanena košulja

Nego barokni plašt

Umjesto trona

Pruži mi ruku

Umjesto krune

Mjesto kraj tebe

Označi me poljupcem

I čuvaj kao trstiku na vjetru

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Sjemenke svjetlosti, str. 26.

 

nedjelja, 03. srpanj 2016.

Oči koje uskrsli Gospodin u lomljenju kruha otvara svojim učenicima oči su kojima se nazire “novo nebo i nova zemlja”; to su oči koje vide živoga Gospodina svugdje gdje ljudi u ljubavi žive jedni s drugima, odnosno jedni za druge.

Iz knjige Antona Tamaruta, Euharistija, str. 9.

 

subota, 02. srpanj 2016.

Gospodin, svemoćni, izvor i dovršitelj svega stvorenog,

blagoslovio te i dao uspjeha i rasta ostvarenju tvojih nada, plodu tvoga rada.

I sačuvao te od svakog zla, bio ti zaklon u nevolji, utočište u tjeskobi.

Gospodin, Bog naš te obasjao svojim licem kao što sunce obasjava zemlju,

grije je smrznutu, i radost daje živima.

I bio ti milostiv kad se zapleteš u krivnju, riješio te svakog zla i sasvim te oslobodio.

Svrnuo Gospodin svoj pogled na te i vidio tvoju bol, čuo tvoj vapaj, izliječio te i utješio.

I dao ti mir, zdravlje tijela i zdravlje duše, ljubav i sreću.

Učinio to Gospodin koji ostaje dovijeka. Tako ti bilo po njegovoj volji. Amen.

Iz knjige Jorg Zink, Kako danas moliti, 240-241.

 

petak, 01. srpanj 2016.

NASMIJANA
SVJETLOST
SVIJETA

Gledaj, kako je Isus vedar
i nasmijan!
Uživa u tebi i u meni
u nama, u njima, u svima
Svjetlost svijeta u Pisi
raduje se sinovima ljudskim
Ego sum lux mundi
Dok se ljudi sa svih strana dive
svjetskome čudu
Svjetlost svijeta u hramu života
oduševljena je djelom Očevih
ruku
U svjetlu lica njegova
iz praha zemaljskoga
u nebo se penje
uspravlja se
nakrivljeni čovjek
Svjetlost svijeta za leđa baca
sve naše krivnje, sve naše sjene
Čudo čudesnije od svih čuda
Božje čudo u susjedstvu
svjetskoga čuda
Nasmijana svjetlost svijeta
Čovjek pred Bogom nasmijan!

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 53.

 

četvrtak, 30. lipanj 2016.

Duboko je duhovno iskustvo promatrati naše najmilije Božjim očima i vidjeti Krista u njima. To zahtjeva slobodu i otvorenost koja nam omogućuje cijeniti njihovo dostojanstvo. Možemo biti potpuno prisutni pred drugima samo ako dajemo sebe potpuno i zaboravljamo sve drugo. Naši voljeni zaslužuju našu potpunu pažnju. Isus nam je uzor u tome, jer kad god bi se ljudi približili razgovarati s njim, on bi im upravio pogled i gledao ih s ljubavlju.

Iz posinodalne apostolske pobudnice pape Franje, Radost ljubavi, str. 253.,

srijeda, 29. lipanj 2016., Petar i Pavao

Ono što veže ovu dvojicu velikana kršćanskog duha jest ljubav prema Kristu, odanost njegovoj poruci i velika požrtvovnost u njezinom širenju. Oni za nas danas ostaju uzori istinske ljubavi kao života i puta kroz život, ali isto tako i života kao predanja za vlastito uvjerenje. U opasnostima života ova su dvojica apostola kročili u snazi uvjerenja da je kršćanstvo nešto veliko, a da je Isus osoba koja zavređuje vjeru, povjerenje, odanost i žrtvu do kraja.

Iz knjige Bože Lujića, Naviještati Boga milosrđa u današnjem vremenu, str. 169-170.

 

utorak, 28. lipanj 2016.

Kad pjevaš “aleluja”, moraš pružiti kruh gladnome, zaodjenuti gologa, ugostiti hodočasnika. Činiš li tako, ne samo da glas pjeva nego se  s glasom usklađuju ruke, ukoliko su riječi sukladne djelima.

Sv. Augustin

 

ponedjeljak, 27. lipanj 2016.

· ČEŽNJA ·

Slast srca samo u čežnji je potpuna,
dok jedino ti si ugoda trajnija od sna,
naslada od želje jača, snažnija u daru,
u predanju, u žrtvi dok se dijeli, daje,
nego u žudnji, dok se traži, mami,
u mislima bludi, u hiru hlepi, žudi.
Tiho i smjerno nadati se smijem
stvarnost si ljepša od najslađeg sna.
Strast i želja bolna za slašću puti,
samo kratka, daleka jeka je duše,
prıkaza nestašna, prividna sjena
tvoga vječnog, neslutećeg svjetla.
Ljubav tvoja obala nema, ni s jednom
drugom u sjaju i ljepoti mjerit se ne da.
U njoj si i otac i majka, muž i žena,
rob i sluga, krotki kralj i pravični sudac.
Ljubav je tvoja čudesnija od života.
Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 64.

 

nedjelja, 26. lipanj 2016.

SVAGDANJA MOLITVA

Tomislava Janka Šagi-Bunića

Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao: Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.  Daj da svjetlost Duha Svetoga prosvjetljuje moje srce, pa da u svakom čovjeku s kojim se danas sretnem uspijem prepoznati Tebe, Sina čovječjega, koji ćeš me jednom suditi.

Amen.

subota, 25. lipanj 2016.

Evanđeoski zahtjev za obraćenjem jest temeljan i radikalan; prema evanđelju obraćenje je potrebno baš svakome. Obraćenje je početni, apsolutno potreban korak k razumijevanju Boga i njegova kraljevstva. Obratiti se znači promijeniti svoju zatečenu pamet, srce i praksu i poći za Kristom. A stati na taj put, krenuti – to nije trenutak, to je trajan proces.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 103.

 

petak, 24. lipanj 2016. 

Samo kao ponizna i samozatajna, Crkva može u svijetu ispuniti ono poslanje koje joj je u slici namijenio njezin Utemeljitelj: da poput kvasca svijet iznutra uzdiže i prožima plodovima njegova vazmena otajstva te da, poput soli, pruža svijetu (pred)okus vječnog života i čuva ga od zavodljivosti i pokvarljivosti  Zloga.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 175., II izdanje.

 

četvrtak, 23. lipanj 2016.

Ljubav se ne može ostvariti pukim zahtjevima i predbacivanjem, naredbama ili ukazima; valja je strpljivo učiti od nekog tko umije.

No kako naučiti umijeće ako ima tako malo onih koji nešto od toga znaju?  Nije li upravo zato svaki naš govor o ljubavi apstraktan? Kako da se razumije riječ ako nema onog što označava?

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Strah za granicu, str. 158. i 159.

 

srijeda, 22. lipanj 2016.

Upitao sam se što bi u kršćanstvu napokon bila ona energija koja bi jedina mogla pokrenuti tu novu Crkvu, jer je Crkva nezamisliva bez nje. Jamačno je to ljubav. Mislim na onu iz  1 Kor 13, onu velikodušnu, dobrostivu, koja ne zavidi, ne hvasta se i ne nadima; koja nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva i ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, koja sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi.  Bez nje su, naime, i vjera, i žrtve, i pokore, i trapljenja, proročanstva, velike riječ, viđenja i čudesa, obećanja i zavjeti, poslušnosti i čistoće i siromaštva, i vlasti i organizacije, autoriteti i presude, manifestacije i hodočašća, svečanosti, blagdani i jubileji, zalaganja, prisutnosti, angažmani i borbe, molitve i ekstaze itd, itd. i još jednom itd., samo ništa. To je tako pisano i vrlo je razumljivo. Tu smo pri temeljnoj pretpostavci autentičnog života Crkve.

No kako to da te ljubavi nema baš u izobilju među kršćanima? Sjetimo se samo naših svagdašnjih sitnih zloba s krupnim posljedicama, naših “svetih” mržnji, našega nemara za ono što stoji iza čovjekova naborana čela, iza njegove bespomoćne šutnje.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Strah za granicu, str. 158.

 

utorak, 21. lipanj 2016.

Što, naime, Bog može očekivati od čovjeka, nego da bude opčaran darom života i oduševljen onim od kojega je taj čudesan dar primio?! Uživati život ne znači drugo nego uživjeti se sa zahvalnošću u Božju ljubav. Za ljude, naime, živjeti znači postojati na Božji način; u svijetu zrcaliti Božje lice.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 156., II izdanje.

 

ponedjeljak, 20. lipanj 2016.

“Ima nade za nas sve dok postoji šačica onih koji su svjesni da lajkanjem fotografije beskućnika ili gladnog djeteta, nismo nahranili to dijete ili pružili dom beskućniku. Želimo li nešto napraviti, morat ćemo zasukati rukave i primiti se konkretnog posla.”
Iz časopisa “Ulične svjetiljke”

 

nedjelja, 19. lipanj 2016.

Osobe koje su iskusile Božju radost ne niječu tamu, ali one u njoj ne žele živjeti. One potvrđuju da se svjetlu u tami može više vjerovati nego samoj tami, i da posve malo svjetlo može rastjerati puno tame. Oni jedni drugima ukazuju na zrake svjetlosti razbacane tu i tamo, i podsjećaju se da ti odrazi otkrivaju skrivenu, ali stvarnu prisutnost Božju. Oni otkrivaju da postoje ljudi koji jedni drugima liječe rane, koji si opraštaju uvrede, koji dijele sve što imaju, koji njeguju duh zajedništva, koji slave primljene darove i žive u trajnom predokusu pune objave Božje slave.

Iz knjige Henri Nouwena, Povratak izgubljenog sina, str. 148.

 

subota, 18. lipanj 2016.

Nezgodno je uopće što je evanđelje tako radikalno i tako “daleko od života”, to jest tako se malo obazire na granice između malih i velikih interesa, jer ustanovljuje sasvim novi red stvari. Ono je često na prvi pogled vrlo paradoksalno i zbunjuje. Čini se kao da čovjeka dovodi u bezizgledan rizik gdje se napuštaju vrlo važne i sigurne stvari za nešto nesigurno i neizvjesno.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Strah za granicu, str. 76.

 

petak, 17. lipanj 2016.

Bog nam je dao na putu lica, voljena lica i zato da se osposobimo za voljenje Božjeg lica. A naše lice, napravljeno na sliku i sličnost Božju, valja da bude takvo da preko njega Bog obasjava druge svojim licem.

Lice je svjetiljka kojom osvjetljujemo stazu sebi i jedan drugome.

Lice je čežnja za neizrecivim.

Lice je crtež srca.

Iz knjige Ivana Goluba, Sabrana blizina, str. 396.

 

četvrtak, 16. lipanj 2016. 

· IZVEDI ME U RIJEČ ·

Izvedi me u riječ
metni gdje hoćeš
na početak, u sredinu, na kraj,
između negdje
samo da budem u tvojoj rečenici
zarez, točka, upitnik, uskličnik
kriva ili ravna crta, svejedno
piši me velikim ili malim slovima
rastavljeno ili spojeno
samo me piši, pa i onda kada bih radije
ostao u mislima, u sanjama
u oblim i uglatim zagradama
ne obaziri se na moja pravila
otvori me, izvedi u riječ
pretvori u vino
što srce čovjekovo razveseljuje
izvedi me iz knjige brojeva
uvedi u knjigu života
na svadbu sa sobom povedi me
posluži me
utaži čežnju košute
iznenadi sinove ljudske
radost svoju
u dušu njihovu udahni
majka će biti blažena

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 60.

 

srijeda, 15. lipanj 2016.

Prema Drugome vatikanskom koncilu, kršćanskoj je obitelji namijenjeno poslanje da svima otkriva »živu prisutnost Spasitelja u svijetu te pravu narav Crkve, i to kako po ljubavi suprugâ, velikodušnoj plodnosti, jedinstvu i vjernosti tako i po ljubavlju prožetoj suradnji svih njezinih članova« (GS 48). Dok s jedne strane obitelj treba imati crkveno lice, s druge strane Crkva upravo zahvaljujući obitelji treba sve više poprimati obiteljsko lice. Kršćanska obitelj pozvana je da svijetu koji trpi od hladnoće i neiskrenosti u međusobnim odnosima, od raznih ucjena i proračunatosti, od ravnodušnosti i raznovrsnih otuđenja pruži nadu te pomogne samoj Crkvi da u što većoj mjeri ostvari svoju pravu, obiteljsku narav, da bude zajednica prijatelja u kojoj se izlazi iz anonimnosti i bezličnosti života, u kojoj do izražaja dolazi osobnost, važnost i značenje svake osobe, dragocjenost svakog dara, gdje se nitko ne mora pretvarati ili umišljati, gdje se može živjeti iskreno, gdje smijemo biti i slabi, gdje možemo tražiti oproštenje i računati na pomoć u nemoćima duha i tijela te podršku u radosti i nadi. Crkveno lice obitelji i obiteljsko lice Crkve u uzajamnom su i prožimajućem odnosu.

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 64-65.

 

utorak, 14. lipanj 2016.

Pozvani od Isusa, pozvani naviještati radosnu vijest, pozvani promicati kulturu susreta. U mnogim sredinama, i općenito i ovome ekonomicističkom humanizmu koji nam je nametnut u svijetu, utrla si je put kultura isključivanja, “kultura odbacivanja”. Nema mjesta ni za starije ni za neželjeno dijete; ljudi nemaju vremena zastati kraj onog siromaha na pločniku. Pokatkad se čini da se neki ljudski odnosi ravnaju  prema dvjema modernim “dogmama”, a to su djelotvornost i pragmatizam.

Hrabro idite protiv struje te kulture u kojoj je učinkovitost  i sposobnost postizanja rezultata jedini kriterij prosuđivanja stvarnosti, te kulture odbacivanja. Susret i prihvaćanje svih, solidarnost – riječ koja se sakriva u toj kulturi, izraz koji ima gotovo lošu konotaciju – solidarnost i bratstvo, to su elementi koji našu kulturu čine uistinu čovječnom.

Iz knjige pape Franje, Crkva milosrđa, str. 77-78.

 

ponedjeljak, 13. lipanj 2016.

O, Božjega milosrđa, koje nikada ne zaboravlja smilovati se i koje je uvijek na raspolaganju svakome tko se njemu vraća! Neka se, dakle, raduju oni koji traže tebe, Isuse, i još više oni koji te nađu. Trči i ti, kao mudraci, za zvijezdom koja te vodi k životu!

Sv. Antun Padovanski

 

nedjelja, 12. lipanj 2016.

· HVALA TI ZA ULJE RADOSTI ·

Hvala ti što se ne zanosim raskošnim palačama
i visokim postoljima, niti žudim za crvenim tepisima,
ekskluzivnim predstavama i počasnim ložama.
Hvala ti što me čuvaš od kićenih naslova,
od časti i priznanja moćnika, od nagrada trgovaca
i bankara, od zlatnih krletki i ukrasnih okova,
od mesijanskih planova i tuđih puteva,
od lažnih proroka i prijetvornih pravednika,
od oholih djevica i hvalisavih mučenika.
Hvala ti što mi na životnu stazu šalješ obične ljude,
što svjetlo i kruh svagdašnji u riječi tvojoj traže.
Hvala ti što me po siroti i udovici tješiš kada
katkada sjetan i umoran budem od nasrtljivih idola
i slave svijeta što gdjekad i sinove Levijeve opčarava.
Samo te za jedno molim: Da zauvijek budem s tobom
pa i onda kad ti možda naporan ili dosadan budem
Duha svoga nikada ne uzmi od mene.
Ne umori se, mazati me uljem radosti,
sve dok radost tvoja u meni ne bude potpuna.

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 34.

 

subota, 11. lipanj 2016.

Da bi mogle izvršiti svoje poslanje, djelotvorno evangelizirati i izgrađivati kraljevstvo Božje u povijesti, Crkva i obitelj moraju uvijek ići zajedno; Crkva ne može bez obitelji (Obitelj je njezin put), kao što i obitelj isto tako ne može bez Crkve (Crkva je njezina majka i učiteljica). Kako su istaknuli i sinodalni oci na trećoj izvanrednoj općoj sinodi: »Bez radosnog svjedočenja bračnih drugova i obitelji, domaćih Crkava, navještaj, bio on i ispravan, u opasnosti je da ne bude shvaćen i da bude zagušen morem riječi koje karakterizira naše društvo.« Nužno je da se obitelj i Crkva međusobno prate i podržavaju, da budu jedna u drugoj; obitelj u Crkvi i Crkva u obitelji. U tom životnom prožimanju Crkva poprima obiteljsko lice, a obitelj crkveno te se tako na jednom i drugom zrcali jedno i jedincato lice Boga koji je savršeno i vječno zajedništvo života i ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti.

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 112-113.

 

petak, 10. lipanj 2016.

Ne može biti jedinstva, ne može biti jednakosti ukoliko ne mogu su-živjeti različiti. Pojam jedinstva nužno uključuje i različitost. Inače smo u tiraniji, ili ne znam u čemu. No, treba uvijek razlikovati  jednoobraznost, unifikaciju ili unificiranje od jedinstva. U jedinstvo uvijek ulaze autentični ljudi, različiti, koji iznutra bivaju sposobni za zajednički život. 

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 132.

 

četvrtak, 09. lipanj 2016.

Mislim kako je potrebno da Crkva u razgovoru sa svijetom, u služenju svijetu koji u mnogim situacijama podsjeća na hroma i beznadna prosjaka na hramskim vratima, zvanim Divna, jasno i nedvoznačno kaže: “Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti i dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj” (Dj 3,6). Kakva bi to bila Crkva koja bi se bojala, ne daj Bože, sramila priznati da je Isus Krist njezino jedino bogatstvo, ono jedino što ima i što može svijetu ponuditi?!

Iz knjige Antona Tamaruta,  Stvoren za ljubav, str. 79.

 

srijeda, 08. lipanj 2016.

Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje biće neshvatljivo, život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje.

Ivan Pavao II, Redemptor hominis, br. 10.

 

utorak, 07. lipanj  2016.

Tko iskreno ljubi, nikada neće pomisliti da ljubljenu osobu potpuno poznaje, naprotiv, promatrat će je uvijek kao dragu tajnu, bit će otvoren za njezin rast i promjene, radovat će se njezinim preobraženjima. Ljubav se, naime, uvijek nada i iščekuje; ona ne poznaje kraj. S onima koje volimo ne možemo raspolagati. Ljubav, naime, ne gospoduje, nego služi, ne iznuđuje, nego vjeruje i nada se.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 219., II izdanje.

 

ponedjeljak, 06. lipanj 2016.

Bog radosno jest. Božje postojanje je radosno postojanje. Kako bi inače poziv čovjeku pravedniku glasio: “Uđi u radost gospodara svoga” (Mt 25,21). Božji život je zadovoljstvo.

Iz knjige Ivana Goluba, Prijatelj Božji, str. 162.

 

nedjelja, 05. lipanj 2016.

· NAUČI NAS ŠUTNJU TVOJU ČUTI ·

Prijatelji i neprijatelji jednakim žarom dijele tvoje
haljine,
čitaju pisma i tumače znakove,
žestoko se bore da na tvojoj sudbini zauzmu važna
strateška mjesta,
zasluže spomenike na povijesnim raskrižjima,
poprsja u sveučilišnim aulama, imena u stoljetnim
kalendarima.
Riječi tvoje kao mačeve okreću jedni protiv drugih.
U žaru borbe miješaju boje i mijenjaju odore.
Protivnici se promeću u saveznike, branitelji u
gubitnike.
Prvaci rasprava završavaju u istome rovu,
zrno mijenjaju za pljevu i rog za svijeću.
Jedni za sreću hvale povoljni vjetar mudrosti,
drugi za poraze krive opaki duh vremena.
Ravnodušnih više nema,
a nevinih nije bilo ni na početku.
Povorke se kreću prema biralištima.
Pred istom kuglom zemaljskom
djeca poraženih i pobjednika izvlače sreću.
Htjeli bi konačno znati, na čijoj si strani.
Ako ne izađeš u suncu i ne siđeš u kiši,
sinovi ljudski neće znati da ratišta nisu polja tvoje moći,
da ne dijeliš plijen ratnika, niti pušeš u trublju
pobjednika,
ne kažnjavaš poražene, niti dijeliš odličja pobjednicima.
Ako lice svoje sakriješ,
sinovi zemlje neće znati da si molio očeve njihove nek›
te ne dijele
i ne uzimaju ime tvoje za obranu protiv neprijatelja.
Ti, koji samo kruh dijeliš,
nauči nas makar šutnju tvoju čuti.

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 38-39.

 

subota, 04. lipanj 2016.

Prva je Crkva rasla skupa sa Marijom; onom koja je Sina Božjeg rodila, koja je u njega povjerovala, koja je njegovu misiju shvatila i za njegovo djelo svjedočila. Zato je mlada Crkva bila uporna u molitvi. I zanimljivo je da Djela apostolska, kad opisuju nastanak prve Crkve, kažu da je ta početna zajednica bila uvijek jednodušna u molitvi, dijelila je dobra, skupljala se na lomljenje kruha. A molila je zajedno s Marijom, majkom Isusovom. I druge su žene bile prisutne. Na taj je način Marija, kao roditeljica – odatle sva njezina odličja – kao vjernica, kao suputnica i suputnica Kristova, ugrađena u same temelje Crkve.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 139.

 

petak, 03. lipanj 2016.

Život za druge na Isusov način donosi sa sobom slobodu i mir, tjera iz našeg srca strah i tjeskobu, ulijeva nadu i radost.. Naime, samo onaj tko u drugome prepoznaje razloge vlastitog života rado i radosno živi. Onaj tko za druge živi, ili da se poslužimo Isusovim jezikom, tko drugome služi, ispunja mjeru bogolikog života; ne dospijeva biti umoran od života i ne zna što je dosadan život, jer je život kao služenje neprestano Bogojavljenje.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 158. II izdanje.

 

četvrtak, 02. lipanj 2016.

Vjerovati Bogu znači pronaći, vidjeti  smisao i tako se postaviti, prihvatiti tuđu nevolju, biti s njim solidaran, zajednički je nositi. Kroz sva Pisma na toj je liniji Bog i na tu vjeru zove. Dakako da to znači promijeniti život.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 94.

 

srijeda, 01. lipanj 2016.

Crkva se mora ozbiljno priučiti da odistinski sebe u svijetu shvaća kao “malo stado”, a da ujedno ne prestaje biti također velik “Božji narod”, ali i tihi “kvasac” koji se stavlja u brašno da se sve tijesto ukiseli.

Iz knjige Tomislava Janka Šagi-Bunića, Istrgnute misli, str. 90.

 

utorak, 31. svibanj 2016.

· NAJVEĆI U NAJMANJEM ·

Ne kupuj svijeću zavjetnu u magli
Pred svetim Jurjem
Istresi rogove iz vreće
Neka se svađaju na vjetru
Kamen sa srca povjeri Vratarici grada
Prođi uz Klovićeve dvore
Budi najveći u najmanjem
Maximus in minimis
Ljubav u zrnu gorušice

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 13.

 

ponedjeljak, 30. svibanj 2016.

Doista, i čovjek je tajna i zato bismo trebali imati puno više poštovanja jedan prema drugome, jer svi nismo isti, a ne bi ni bilo dobro da smo isti, jer kada bismo bili isti, ne bismo bili ljudi nego brojevi. A mi smo ipak ljudi sa slobodom koju nam je Bog dao kao dar i u sebi smo jedinstveni i posebni, sposobni biti dio zajednice i jednako tako činiti tu zajednicu. Taj dar, međutim trebamo njegovati, poštivati i svakako uvažavati.

Iz knjige Bože Lujića, Naviještati Boga milosrđa u današnjem vremenu, str. 116.

 

nedjelja, 29. svibanj 2016.

· OKUS VJEČNOSTI ·

Kad mi daješ da pjevam
daješ mi da okusim vječnost
nebeski nápitak –
hıp sreće stvarniji od sna
na pragu duše
na obroncima tijela
tamo gdje svjetlost svira
napajaš me nemirom puta
da budem sve veća čežnja
da ne odustanem od užitka
od stvaranja, od vječnosti
od sebe u tebi
od tebe u sebi
u svima, u svemu
pjesmo neizreciva
ne drži me dugo bez nebeskih
naslada
jer biti bez njih nemoguće je
na putu nemira, na putu čežnji
povedi me često na obronke tijela
izvedi na prag duše
tamo gdje svjetlost svira
odakle se čuje glazba novoga neba
i nove zemlje
tamo gdje u obzoru svjetli tvoje
nasmijano lice

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 50.

 

subota, 28. svibanj 2016. 

Brak je dar, poziv i poslanje u kojem se objavljuje sâm Darivatelj i Pozivatelj.  Prepoznati i prihvatiti brak kao dar Božje blizine, kao životno zajedništvo u kojem se krije tajna i ljepota Božje »trojstvene« ljubavi, kao zajednicu osoba u kojoj postoji mogućnost za potpuni dar i uzdarje, za darivanje i odricanje koje plodi radošću, temeljna je pretpostavka da bi brak mogao biti i plodno poslanje. Naime, »dvoje u jednom tijelu« pozvano je da svojim skladnim i zajedničkim životom zrcale, prenose i njeguju ljubav i nježnost Boga Stvoritelja prema svim stvorenjima. Intimna ljubav i životno zajedništvo muža i žene u Božjem naumu stvaranja usmjereni su posvećenju, odnosno pobožanstvenju čovječanstva i svega stvorenja.

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 32.

 

petak, 27. svibanj 2016.

Zajednica koja zna imati brige za svoje gubave, prljave, nečiste – to je zajednica koja evanđeoski ozdravljuje.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 156.

 

TIJELOVO, 26. svibanj 2016.

Kad je riječ o blagdanu Tijelova, napose o tijelovskoj procesiji, ne može biti govora o trijumfalizmu u smislu pobjedničkoga likovanja nad nekim. Riječ je samo o liturgijskom slavlju, javnom i svečanom. Zašto ne može biti riječ o trijumfalizmu? Upravo zbog toga što je euharistija po sebi prije svega sakrament krajnje jednostavnosti, skrovitosti, Božje pažljive ljubavi i brige za svakoga čovjeka. Tko bi s euharistijom pravio paradu, taj bi iznevjerio istinski i izvorni smisao euharistijskoga otajstva. U euharistiji se  Krist ponazočuje kao poslužitelj svoje braće, kao onaj koji svima služi. Na taj način pokazuje u čemu je čovjekova veličina, i u kakvoj se poniznosti ljudi trebaju jedni prema drugima odnositi.
U tijelovskoj procesiji naglasak je na javnom, svečanom, ozbiljnom, a istodobno i radosnom zahvaljivanju za dar stvarne Kristove prisutnosti i blizine u Presvetom oltarskom sakramentu. Tijelovskom se procesijom jedino može slaviti pobjeda Božje ljubavi nad grijehom i smrću. Tom procesijom vjernici izražavaju želju i mole da euharistijski Krist po svome Duhu oblikuje ukupnu našu stvarnost, da lice zemlje postane euharistijsko, vedro i prijateljsko.

Iz knjige Antona Tamaruta, Razlozi za radost i nadu, str. 43-44.

 

srijeda, 25. svibanj 2016.

Bog, koji nas poziva na velikodušnu predanost i potpuno sebedarje, nudi nam svjetlo i snagu, potrebne da idemo naprijed. U srcu ovog svijeta Gospodar života, koji nas silno ljubi, trajno je prisutan. On nas ne napušta, ne ostavlja nas same, jer se jednom zauvijek združio s našom zemljom, i njegova nas ljubav stalno potiče pronalaziti nove puteve. Hvaljen bio!

Iz enciklike Pape Franje o brizi za zajednički dom, Laudato si, KS, str. 184.

 

utorak, 24. svibanj 2016.

SPRIJATELJI SE SA SOBOM

Ne prepiri se s pijetlom

I ne kuni magarca

Pruži trubu zvonaru

Zaveži zvona

I ne reži na psa

Ne pravi od milostinje glazbu

I toranj od suhog kruha

Sprijatelji se sa sobom

I susjedu upali svijeću

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Sjemenke svjetlosti, str. 24.

 

ponedjeljak, 23. svibanj 2016.

Očito je da Biblija često govori o Bogu koji govori. Manje se međutim uočuje da Biblija i te kako govori o Bogu koji sluša. Slikovno kazuje kako Bog priklanja, zapravo poklanja svoje uho čovjeku.

Uho u Bibliji dovodi se u vezu sa srcem. Uhom srce zapravo sluša.

Njegovanje sluha za drugoga vodi do širokog razumijevanja, snošljivosti, zdravog kompromisa; tuđe je fanatizmu, zmiji bez ušiju.

Uho valja okrenuti i prema samome sebi. Skloni smo slušati sve  i svakoga samo ne sebe samoga. Svjetlo je u nama. Koliko vrsne namisli, prave pobude, odvažne spoznaje, osobna zapažanja bistra i čista, slobodna od pritisaka javnog mnijenja glase se iz nas, iz svijesti i savjesti.

Salomonu se, piše Biblija, pružila rijetka prilika. Bog ga pita: “Traži što da ti dadem.” Salomon nije zatražio dug život, niti bogatstvo, niti glave svojih protivnika. Već:  “Podaj svome sluzi srce koje sluša . . . ” (1 Kr 3,9). Srce koje je budno, koje je otvoreno svim obzorima, koje osluškuje  Drugoga (Boga), drugoga i sebe, kojemu je uho na bilu zbilje. “Podaj svome sluzi srce koje sluša.”

Iz knjige Ivana Goluba, Sabrana blizina, str. 401-402.

 

nedjelja, 22. svibanj 2016.

Krist je za kršćane jedina nada (usp. 1 Tim 1,1). Sve male, privremene i parcijalne nade utemeljene su i opravdane ukoliko ih možemo povezati s njime, našom konačnom i apsolutnom nadom. Što jasnije možemo u sebi prepoznati obrise Kristova lika, to je naša nada opipljivija, da ne reknem stvarnija. Krist se pak u nama oblikuje po Duhu Svetomu. Duh Sveti je zapravo zalog i autor nade u nama. Po njemu se preobražavamo u sliku Kristovu (usp. 2 Kor3,18). Naša se nada pokazuje i prepoznaje prvenstveno u djelima Duha, kada su naši putovi, tj. naše misli i osjećaji prema Bogu i bližnjima čisti i iskreni, kada se jedni drugima radujemo, kada se međusobno povezujemo i prijateljujemo, kada jedni drugima rado opraštamo i pomažemo živjeti u slobodi djece Božje, kada se brinemo za siromašne i njegujemo bolesne, kada se zahvalno i odgovorno služimo zemaljskim dobrima …  Dakle, svoju nadu prepoznajemo u Duhu Svetom koji prebiva u našim srcima te potpomaže našu nemoć i zauzima se za nas neizrecivim uzdasima (usp. Rim 5,5; 8.26). Tamo gdje sazrijevaju plodovi Duha – ljubav, radost i mir – tamo su obzori nade jasni i čisti.

Iz knjige Antona Tamaruta, Razlozi za radost i nadu, str. 93.

 

subota, 21. svibanj 2016.

Muž i žena kao »dvoje u jednome tijelu« (usp. Post 2,24) predstavljaju povlašteno mjesto Božje djelatne prisutnosti. Da bi postigli puninu života, muž i žena potrebni su jedno drugome. Oni svoju bogolikost zrcale u zajedničkom uživanju darovanog života, u tome što uživaju jedno u drugome, u međusobnoj sličnosti i različitosti i što su u svojem uživanju života, tj. međusobnog odnosa u koji ih je doveo Stvoritelj, otvoreni novom životu, odnosno novom odnosu, koje se ostvaruje kroz roditeljstvo. Njihova se bogolikost odražava također i u primljenoj vlasti, odnosno odgovornosti i brizi za život svih Božjih stvorenja (usp. Post 1,28). Božja životna i kreativna prisutnost u njihovu međusobnom zajedništvu čini ih sposobnima za brigu o svim Božjim stvorenjima. U prenošenju života i upravljanju stvorenim svijetom oni su »suradnici ljubavi Boga stvoritelja i takoreći njezini tumači« (GS 50).

Iz knjige Antona Tamaruta, Dom ljubavi i kršćanske radosti, str. 50.

 

petak, 20. svibanj 2016.

Sada kada Crkva želi živjeti duboku misionarsku obnovu, postoji jedan oblik propovijedanja koji je zadaća svih nas kao svakidašnja obveza. Riječ je o tome da nosimo evanđelje svim osobama iz našeg okruženja s kojima dolazimo u kontakt, kako onima bliskima tako i onima nepoznatima. To je neformalno propovijedanje koje se može provoditi u djelo razgovorom, nalik onom što čini misionar kada posjećuje neku kuću. Biti učenikom znači biti trajno spreman i raspoloživ nositi drugima Isusovu ljubav, i to se može dogoditi neočekivano i na spontan način na svim mjestima, na putovima, na trgovima, na radnome mjestu, na ulici.

Iz pobudnice Pape Franje, Radost evanđelja, KS, str. 102-103.

 

četvrtak, 19. svibanj 2016.

Sv. Pavao govori o nekoj nadi protiv nade. Nije li baš tada kada je sve zatvoreno i kad ne vidimo niotkud nikakvih mogućnosti, kad je sve dotrajalo i uzalud, upravo čas da se dogodi nešto posve novo, sasvim neočekivano? Govorimo da je naš Bog Bog povijesti, Bog koji ne živi samo unutar  mogućnosti naših mentalnih kombinacija nego slobodno raspolaže tijekovima zbilje. Nije li možda vrijeme  da priznamo, da reknemo: “Ne možemo dalje, sad je posve na Tebi red”?

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Istrgnute misli, str. 56.

 

srijeda, 18. svibanj 2016.

Ljudi su slobodna bića. Osobe. Nijedan čovjek pojedinac, nijedna grupa ljudi, ne može uistinu rasti i usavršavati se u svome ljudskom, ako ne prihvati druge osobe u onome što je njima jedinstveno, zasebno, neosvojivo. Njihovu slobodu. Nitko ne može bez drugih živjeti i rasti kako treba, biti čovjek. Nitko ne može bez čovjeka biti čovjek. A čovjeka kao čovjeka ne može nitko silom uzeti, možeš ga samo prihvatiti, primiti kada ti se svojevoljno dade.

Iz knjige Tomislava Janka Šagi-Bunića Istrgnute misli, str. 74.

 

utorak, 17. svibanj 2016.

Bog nas uvijek iznova poziva: “Radujte se sa mnom.” Kršćanski poziv zapravo i nije drugo nego poziv na radost s Bogom. A radovati se s Bogom ujedno znači sudjelovati u otkupljenju svijeta od zavisti i ljubomora, sebičnosti, netrpeljivosti i mržnje. Radovati se sreći i spasenju bližnjih morala bi, prema tome, biti jedna od osnovnih odlika kršćanskog života, ono po čemu se kršćane prepoznaje.  Kršćanin se raduje s Bogom danas i sutra, svaki dan iznova, sve do onog časa dok ne čuje glas: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21). Podsjetimo se; nebo je za one koji se znaju drugima radovati. Radost s Bogom najdublji je smisao našeg života. To je ujedno i naš konačni cilj. Stoga, ako danas glas mu čujete: “Raduje se sa mnom!”, ne budite srca tvrda.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 128-129.

 

ponedjeljak, 16. svibanj 2016.

Kršćanima se ponekad zamjera da su premalo radosni. Poznata je u tom smislu Nietzscheova primjedba kako bi kršćani ako su otkupljeni, tako trebali i izvana izgledati. Zacijelo je teško smrknutim i tjeskobnim licem nekoga uvjeriti da je evanđelje radosna vijest, riječ koja zagrijava srce, tjera strah, oslobađa i osvaja za ljubav.

Ljudi koji vjeruju evanđelju ne mogu ne biti radosni. Zar je moguće da netko ozbiljno shvati Isusov poziv: “Obratite se i vjerujete evanđelju!” (Mk 1,15) i da je vječno tužan i na smrt ozbiljan? “Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš”, kaže Pismo (Post 4,7). Ne bi li već jednom trebalo ozbiljno promisliti kršćansku ozbiljnost? Ako je evanđelje osnova kršćanskog života, onda je radost temeljno duševno raspoloženje kršćana. Evanđeoska radost nije, dakako, estradna radost, radost za novac i slavu ovog svijeta; to je radost spasenja. Evanđeoski optimizam nije modni dizajn ni čisti poslovni trik. Radost i optimizam evanđelja izviru iz dubine Božjeg bića; temelje se na bezuvjetnoj Božjoj opredijeljenosti ljubavi za čovjeka.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 127.

 

DUHOVI, nedjelja, 15. svibanj 2016.  

Dođi, Duše Presveti,

Sa neba nas posjeti

Zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih,

Djelitelju dara svih,

Dođi, srca svjetlosti.

Tješitelju tako blag,

Ti nebeski goste drag,

Pun miline, hlade tih.

Umornima odmore,

U vrućini lahore,

Razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog,

Sjaj u srcu puka svog,

Napuni nam dušu svu.

Bez Božanstva tvojega

Čovjek je bez ičega,

Tone sav u crnom zlu.

Nečiste nas umivaj,

Suha srca zalivaj,

Vidaj rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene,

Zagrij grudi ledene,

Ne daj nama putem zlim.

Svim što vjeru imaju,

Što se u te ufaju,

Sedam svojih dara daj.

Daj nam krepost zaslužnu,

I smrt lijepu blaženu,

Daj vjekovit svima raj.

Amen. Aleluja!

 

subota, 14. svibanj 2016.

A kako Bog želi postati vidljivim? Svojom strašću za pravednost – za pravo na život siromašnih i malenih, svojom strašću za život – za život, koji ljudima i svakome stvorenju nije kazna, nego blagoslov. Bog želi postati vidljivim u onima koji dopuštaju da ih zapali ta strast i koji je zajedno nose i supodnose. To za mene nije samo očaravajući  teološki opis Crkve, nego istodobno uzbudljiv pastoralni program. Božja ljubav prema svijetu treba postati vidljiva po ljudima, i to po takvima koji dopuštaju da ih zapali “životvorna duhovna strast”, strast za više pravde koja je namijenjena i siromašnima i malenima, strast za život koji svakom čovjeku i stvorenju biva blagoslov.

Iz knjige Helmut Kratzl, Nova radost zbog Crkve, str. 13.

 

petak, 13. svibanj 2016.

Svi koji su »rođeni od Duha«, u sebi nose oduševljenje Isusovom osobom i njegovim životom,

osjećaju njegovu neodoljivu privlačnost; osvojeni su njegovom ljubavlju prema sebi, ali i spoznajom da on jednako tako ljubi  sva Očeva stvorenja te želi da se svi ljudi spase i budu dionici ljubavi i radosti u Očevom krilu. Duh Isusa Krista je Duh, koji je istodobno osoban i komunijalan, pojedinačan i univerzalan. On je Duh koji oduhovljuje, oduševljava i oblikuje pojedinca na sliku i sličnost Božjega jedinstva i trojstvenoga zajedništva, a što isto čini i od skupine ljudi kada ih oduhovljuje, oduševljava i povezuje u otajstveno Kristovo tijelo, u Crkvu, kao i kada po Crkvi kao sakramentu jedinstva u jednu obitelj povezuje cijeli ljudski rod.

Prvotna je zadaća svakoga tko je rođen od Duha da nauči u sebi osluškivati tvorca svoga jedinstva i zajedništva s Kristom te da mu bude poslušan, što znači da spremno surađuje s njime na svome suobličavanju i sve potpunijoj preobrazbi u Krista – savršenu sliku Božju – te da po Kristovu uzoru poslušnosti Ocu i on uvijek bude spreman poći tamo gdje ga Duh šalje i vodi te čini ona djela koja mu Duh nadahnjuje, a to su uvijek i samo Kristova djela milosrđa i ljubavi. Poslušnost Duhu Svetomu jedini je kriterij po kojemu se može prosuđivati koliko je netko duhovan i je li uopće duhovan. Duhovnost, međutim, nije jedna od mnogih kršćanskih odlika, nego ona označuje samu kršćaninovu narav, tako da se može reći: netko je toliko kršćanin koliko je duhovan; koliko je pomazanje Duhom Isusa Krista na njemu uočljivo. Uostalom, nisu li kršćani dobili taj naziv upravo po tome pomazanju?

Iz knjige Antona Tamaruta, Obiteljsko lice Crkve, str. 26.-27.

 

četvrtak, 12. svibanj 2016.

Događaj Pedesetnice pokazao je da je Crkva zajednica nastala u sili Duha Svetoga te da je upravo Duh Sveti autor okupljanja nove zajednice u Kristovo otajstveno tijelo, u Crkvu. U tom događaju Duh Sveti djeluje kroz simbole vatre i vjetra te se pokazuje kao svjetlost koja prosvjetljuje i zagrijava, zbližava i povezuje, sažiže, čisti i stvara novu situaciju. Kao vjetar, on donosi osvježenje i promjenu položaja i raspoloženja, pokreće na djelovanje i upućuje na novi put. Duh Sveti se u nastupu apostola očituje prije svega kao Duh hrabrosti i jakosti, navještaja i poziva, kao Duh nove i cjelovite spoznaje Božjega nauma spasenja, a u slušatelja prvenstveno kao Duh poslušnosti i obraćenja. On raznorodnim slušateljima otkriva i krči put k novom životu u Isusu Kristu; pokazuje se kao Duh koji približava i stvara novo zajedništvo, omogućava razumijevanje Različitog i Jedinstvenog, različitih i drukčijih. On je Duh jedinstva i zajedništva, Duh obećanja i obraćenja, Duh novih i neslućenih mogućnosti, Duh novoga života. U njemu se ostvaruju Isusove riječi o ognju koji je došao baciti na zemlju (usp. Lk 12,49), kao i o vjetru koji puše gdje hoće: »čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide« (Iv 3,8).

Iz knjige Antona Tamaruta, Obiteljsko lice Crkve, str. 26.

 

srijeda, 11. svibanj 2016.

Autentično kršćanstvo ne mjeri koliko će žrtvovati, autentični kršćanin nikada ne drži da je dosta dao, da se dosta naprezao. Pravo je kršćanstvo uvijek rasipno u požrtvovanosti i ulaganju samoga sebe, jer mu uvijek pred očima lebdi uskrsnuli Krist u kome se sve dobiva natrag i stostruko vraća. Naš je Gospodin vječno živ i mi ćemo s njime biti živi; tko će dakle kao sitničav trgovac pedantno mjeriti, da ne bi previše poklonio Kristu, da ne bi previše uložio u njegove ciljeve? Mi zaista možemo bez straha istrošiti sve svoje sile za dobro, mi zaista možemo bez bojazni – makar u samom naporu – iscrpsti svoj život naprežući se za plemenštinu i pobjedu dobra; ta mi nismo ništa izgubili, jer tko izgubi život svoj radi Krista, naći će ga (Mt 10,39)!

Iz knjige Tomislava Janka Šagi-Bunića, Istrgnute misli, str. 29.

 

utorak, 10. svibanj 2016.

Svećenik na početku trećeg tisućljeća poput Krista morat će se možda više kretati rubovima društva, tamo gdje žive i rade suvremeni carinici i grješnici, trebat će mu snage i hrabrost da takvima poput Krista, odnosno u Kristovo ime uputi  poziv koji je Isus uputio Mateju: “Pođi za mnom!” (Mt 9,9). Čini se da će svećeniku u vremenima koja nadolaze trebati još više svetosti i mudre odvažnosti da uđe u društvo grješnika, u profanizirana područja života, ne da bi u njima uživao i sam u grijehu sudjelovao nego da bi snagom Duha, u jedinstvu s Kristom izvršio Očev plan pomirenja i spasenja, izvukao čovjeka iz svijeta grijeha, laži i nepravde i poveo ga u svijet milosti, pravde i istine, pridružio ga zajednici ljubavi i nade.

Na kraju, u svijetu površnih i hladnih odnosa u kojem se ljudi sve više otuđuju jedni od drugih, u kojem ima sve više napuštenih i osamljenih osoba, u svijetu u kojem vlada nepovjerenje i sumnja, u takvu dakle svijetu svećenik je prvenstveno pozvan biti graditeljem zajedništva, osobom koja u Isusovo ime okuplja i povezuje, služi jedinstvu i miru među ljudima i narodima.

Iz knjige Antona Tamaruta, Da bismo imali udjela s Kristom, str. 242-243.

 

ponedjeljak, 09. svibanj 2016.

Vjernost Crkvi nije samo vjernost prošlosti, koliko god ona danas bila zamašna i važna, nego prije svega vjernost budućnosti. Ta dolazak Kristov očekujemo! Zato i On nije manje djelotvorno prisutan danas nego u prvotnoj Crkvi. Budućnost pak ne bi bila budućnost kad bi se već sva nalazila sadržana u prošlosti. Zato će uvijek biti momenata povijesti kada nećemo moći stvarati odluku  na osnovi i ne znam kako obilate prošlosti, nego samo iz vjere u budućnost, iz vjere u Onoga u čijoj stvarnosti je jedino ta budućnost i danas stvarna.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Istrgnute misli, str. 27.

 

nedjelja, 08. svibanj 2016.

DA TRUDAN SMISLOM
ZAVAZDA BUDEM

Nisi izabrao riječ za stvaranje
da bismo se iza riječi skrivali
da bismo se tražili po smislu
da bismo se možda pronašli
u ničemu, u prenesenome značenju,
u razlikama, u krivome prijevodu.
Riječ si svoju u smisao utjelovio.
Nisi me htio odvojiti od riječi
stvoriteljice, od majke moje.
Ostavio si je u meni
i mene si ostavio u njoj
da trudan smislom zavazda budem.
Od prvoga časa naumio si, objaviti me,
predati na uživanje svima
što o pohodu riječi sanjaju
ili još uvijek na san
o stvaranju smisla čekaju.
Htio si da riječ tvoja u meni
još jedno putujuće svetište ima,
da riječ tvoja u tijelu mome gori.
Nisi mi dao riječ kao smokvin list,
kao zdjelu leće, još manje kao mač.
U riječi dao si mi stan i kruh i sol,
lijek za ranu i svjetlost za noć.

Dao si mi otkrivenja riječ
da po njoj bližnji budem
brat svih ljudi, tvoj sin.

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Nasmijana svjetlost svijeta, str. 59.

 

subota, 07. svibanj 2016.

Duh Sveti je onaj po kome se Krist uprisutnjuje u zajednici svojih prijatelja i po kome Krist u Crkvi i u svijetu nastavlja vršiti svoje djelo otkupljenja. I zato je silno važno da zajednica nauči slušati nadahnuća i poticaje Duha, da mu bude poslušna i da spremno surađuje, kako na svojoj trajnoj obnovi i posvećenju, tako isto i na posvećenju i spasenju cijeloga svijeta. Samo ukoliko je duhovna, tj. koliko dopušta da u njoj vlada Duh Isusa Krista, Duh istine i ljubavi, Duh služenja i milosrđa, toliko je ona duša svijeta i proročki znak nade i utjehe za cijeli ljudski rod. Što bi drugo, ako ne plodovi Duha mogli Crkvu učiniti poželjnom onima koji su još uvijek izvan nje? Tko, naime, ne bi želio živjeti u oazi ljubavi, radosti i mira? Tko ne bi poželio pripadati zajednici u kojoj se ljudi međusobno i iskreno vole, misle jedni na druge i žive jedni za druge? Nije li upravo takvom opisana prva, »duhovska« Crkva (usp. Dj 2,42–47)? Lice zemlje vapi za obnovom. Ono vapi za duhovnim pojedincima i produhovljenom Crkvom, za vatrom i vjetrom Duha Svetoga u kršćanima i u njihovim zajednicama. Svijet vapi za duhovnim i radosnim, za oduševljenim životom kojemu samo Duh Sveti može biti autor.

Iz knjige Antona Tamaruta, Obiteljsko lice Crkve, str. 27.

 

petak, 06. svibanj 2016.6.

Djevice i majko Marijo,

ti koja si, potaknuta Duhom Svetim,

prihvatila Riječ života

u dubini svoje ponizne vjere:

kao što si se ti potpuno predala Vječnome,

pomozi nam reći naš “da”

na žuran poziv, žurniji no ikad prije,

da naviještamo Isusovu radosnu vijest.

Ispunjena Kristovom prisutnošću,

donijela si radost Ivanu Krstitelju,

koji je na tvoje riječi zaigrao od radosti u krilu svoje majke.

Prepuna radosti

pjevala si o čudesima Gospodnjim.

Ostala si čvrsta pod križem

i nepokolebljivom vjerom

i primila radosnu utjehu uskrsnuća

te okupila učenike u iščekivanju Duha

da se rodi evangelizacijska Crkva.

Izmoli nam sada novu gorljivost uskrslih,

da nosimo svima evanđelje života

koje pobjeđuje smrt.

Daj nam svetu odvažnost da tražimo nove putove

kako bi dar neugasive ljepote

dopro do svih.

Djevice slušanja i kontemplacije,

majko ljubavi, zaručnice vječnoga slavlja,

moli za Crkvu, čija si najčišća slika,

da se nikada ne zatvori u sebe i nikada ne posustane

u svojoj velikoj ljubavi za uspostavom Kraljevstva.

Zvijezdo nove evangelizacije,

pomozi nam da budemo svijetli svjedoci zajedništva,

služenja, gorljive i velikodušne vjere,

pravde i ljubavi prema siromašnima,

da radost evanđelja

dopre do nakraj zemlje

i svojim svjetlom obasja i periferije svijeta.

Marijo živog evanđelja,

izvore radosti za malene,

moli za nas.

Amen. Aleluja!

Iz Apostolske pobudnice Pape Franje, Radost Evanđelja, KS, str. 216-218.

 

četvrtak, 05. svibanj 2016.

Marija je žena s posebnim i jedincatim iskustvom Duha. “Što je u njoj začeto od Duha je Svetoga” (Mt 1,20). Ona se osvjedočila da “Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani” (Rim 8,28). Njezino se iskustvo Duha temelji prije svega na vjeri kako Bogu nije ništa nemoguće. Temeljno iskustvo njezina života moglo bi se sažeti u riječ starozavjetnog pjesnika: ” S Bogom svojim preskačem zidine” (Ps 18,30). Znamo da Marijin život nije bio bez poteškoća; obilovao je mnogim zamršenim situacijama; nametala su joj se mnoga ozbiljna pitanja: Kako će to biti? Kako si nam to mogao učiniti? Zašto to ne bi učinio? Zašto su prema nama drugi takvi kakvi jesu? Treba li to baš tako biti? Ne bi li moglo i drukčije? Njezin zemaljski put s Bogom nije bio nimalo jednostavan ni lak. Plod Duha Svetoga nije samo Sin Božji koga je ona po tijelu rodila, plod Duha je također i Marijina sve zrelija vjera, sve čvršće povjerenje u Božja obećanja; djelo Duha je i njezina sve pouzdanija nada da zemaljski put ima svoj nebeski cilj.

Usred apostola koji očekuju Obećanje Očevo, silazak Duha Svetoga, Marija predstavlja živi znak nade; ona svjedoči o svom iskustvu Duha, o Životu kao daru Duha kojemu je smjela poslužiti. Kao žena nade i svjedok Duha, Marija stvara raspoloženje nade i priprema učenike na krštenje Duhom Svetim, na poslušnost Duhu. U tom pogledu i naše svibanjske pobožnosti nalaze svoj duboki smisao kao duhovni prostor one dvorane u kojem se Isusovi učenici u nazočnosti Žene nade i Majke dobrog savjeta pripremaju na iskustvo Duha, odnosno, na život po Duhu.

Iz knjige Antona Tamaruta, Smijem biti slab, str. 131-132.

srijeda, 04. svibanj 2016.

Svijet je kao “globalni grad” pun umornih i opterećenih ljudi. Stres je postala najčešće riječ kojom se opisuje stanje globalnog građanina, a osamljenost osnovna tužaljka čak i onih koji žive u braku i imaju djecu. Ne osjećaju se napuštenime i zaboravljenima samo pojedinci nego i pojedine skupine ljudi, čak i čitavi narodi. U “globalnom gradu” za Crkvu nema važnije službe od okupljanja i povezivanja ljudi i naroda. Crkvi je od njezina utemeljitelja povjereno hodočašće povjerenja na zemlji. Ona se na Drugom vatikanskom saboru definirala kao “sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda”. Crkva, je naime, po svojoj naravi i poslanju istodobno globalna i lokalna zajednica te na temelju svoga tisućljetnog iskustva i te kako može pomoći da se u “globalnom gradu” mudro i dobrohotno poveže lokalno s globalnim , pojedinačno s univerzalnim, da se u ime jedinstva i općeg dobra ne izgube, nego sačuvaju i u zajedničku baštinu pohrane bogatstvo i posebnosti pojedinih osoba, skupina i naroda. Da bi poslanje Crkve prema čovječanstvu bilo plodno, veoma je važno da Crkva svojim nutarnjim životom potvrdi snagu euharistijske ljubavi i povjerenja. Samo kao zajednica učenika koji se međusobno gledaju Kristovim očima i osjećaju jedni za druge njegovim srcem Crkva može pustinju “globalnog grada” evanđeoskom postojanošću tiho pretvoriti u plodno tlo prijateljskih odnosa među svim ljudima i narodima. “Globalni grad” vapije za takvom Crkvom.

Iz knjige Antona Tamaruta, Oduševljeno bez fanatizma, str. 16.

 

utorak, 03. svibanj 2016.

Euharistija kao središnje slavlje Crkve u prvom je redu sakrament jedinstva i ljubavi te je nezamislivo da se kršćani nakon takva slavlja jedni prema drugima nastave ponašati kao stranci. Od starine je bio običaj da se vjernici nakon euharistije obvezno okupljaju na tzv. agape, zajedničko blagovanje i druženje, čime su zapravo htjeli potvrditi i pokazati da su razumjeli i shvatili otajstvo koje su zajedno slavili. Nužno je, naime, da se sakramentalno zajedništvo nastavi u životnom zajedništvu koje počinje prijateljskom riječi  i zanimanjem jednih za druge nakon euharistijskoga slavlja i nastavlja se tijekom tjedna kršćanskom solidarnošću  i spremnošću da dijelimo kruh svagdašnji i nosimo “jedni bremena drugih”. Isus Krist kao naš zajednički učitelj  i prijatelj u svakoj nas euharistiji predstavlja jedne drugima kao braću i sestre. Povjerava nas jedne drugima i u uzajamnoj nam ljubavi jamči svoju djelotvornu blizinu. Drugim riječima, euharistija koju slavimo i živimo u Kristu na spomen ne pruža samo mogućnost da preživimo razne oblike egzistencijalne tjeskobe nego da i cijeli život presložimo i na nov način organiziramo kao čežnju za licem Gospodnjim u licima svojih bližnjih.

Iz knjige Antona Tamaruta, Oduševljeno bez fanatizma, str. 15.

 

Kad Gospodin Isus kaže: “… tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga” – to nije riječ o igri uloge poniznosti, nego o zrelom čovjeku koji je prerastao brige praznih nadmetanja, te mu je do stvarnosti, do zajedničkog dobra i do posla oko toga.

Iz knjige Vjekoslava Bajsića, Istrgnute misli, str. 114.

 

ponedjeljak, 02. svibanj 2016.

Crkva je počela u gradu

Zanimljivo je da su počeci Crkve u gradu. Prve generacije kršćana stasale su u gradskim sredinama, u Jeruzalemu, Antiohiji, Aleksandriji, Rimu, da ne spominjemo brojna druga središta u kojima je propovijedao apostol Pavao. Crkva, dakle, ima veliko, dva tisućljeća dugo iskustvo grada. Osobito  prva stoljeća crkvenog djelovanja u gradu mogu potaknuti na promišljanje suvremenih oblika i načina evangelizacije u gradskim sredinama. S pogledom na suvremenu situaciju grada koja bi se možda najprikladnije mogla usporediti s duhovnom i emotivnom pustinjom, gdje se ljudi usprkos rijeci namjernika osjećaju pustinjacima, miljama daleko od onih  koje u krcatom tramvaju dotiču ramenima, Crkva bi kao duhovni prostor u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrijepe. U svijetu raznovrsnih otuđenosti, nametnutog opreza i trajnih egzistencijalnih sumnji i nesigurnosti Crkvi je u “globalnom gradu” namijenjeno, da bude duhovni dom gdje se stvaraju i njeguju iskrena i osobna prijateljstva, obnavlja i učvršćuje uzajamno povjerenje, u kojemu se iz anonimnih i bezličnih odnosa ulazi u životno zajedništvo sinova i kćeri Božjih.

Iz knjige Antona Tamaruta, Oduševljeno bez fanatizma, str. 14-15.

 

Biti učenikom znači biti trajno spreman i raspoloživ nositi drugima Isusovu ljubav, i to se može dogoditi neočekivano i na spontan način na svim mjestima, na putovima, na trgovima, na radnome mjestu, na ulici.

Iz apostolske pobudnice Pape Franje, Radost Evanđelja, 127.

 

nedjelja, 01. svibanj 2016.

Euharistiju doživljavam kao veliki dar Krista prijatelja svojim učenicima koje je nazvao prijateljima. Ona je izraz njegove velike ljubavi i želje da prijateljstvo s njima nikada ne prestane, nego da se širi i produbljuje. Po toj sakramentalnoj blizini on želi svoje učiniti sebi sličnima; osloboditi ih od sebičnosti i pohlepe, zavisti i ljubomore; učiniti ih prijateljima mira, ljudima suradnje i zajedništva; glasnicima i svjedocima Očeve ljubavi za sve ljude i narode. U tom daru htio im je zauvijek ostati pred očima kao onaj koji je došao u svijet da služi, a ne da bude služen. Kada sam u svojoj knjizi Euharistija – otajstvo vjere i dar života nazvao euharistiju »sakramentom novih očiju«, na temelju prizora iz Emausa htio sam reći da nam euharistija u prvom redu otkriva Krista kao kruh koji se lomi za život svijeta, a time i nama samima otkriva temeljni smisao života. Euharistija baca novo svjetlo na naš život; ona nas prosvjetljuje, nadahnjuje i usmjeruje naše korake; u strancu nam otkriva Krista, u bližnjima prijatelje i udove istoga Tijela; zajednicu nam otkriva kao mjesto susreta s uskrslim Gospodinom. Euharistija odnosi tjeskobu i tugu, a vraća nadu i polet. Ona je otajstvo svjetla te nam upravo kao takvo otajstvo pomaže u liječenju, odgajanju i njegovanju očiju srca da bismo jednom mogli u vječnosti Boga gledati licem u lice.

Iz knjige Antona Tamaruta, Razlozi za radost i nadu, str. 49.

 

OKO

Ako je lice crtež srca, oko je srce lica.

Dobro je stoga govoriti:

Daj mi dobro oko,

neka posvijetli mojoj i tuđoj stazi.

Daj mi toplo oko,

neka otapa moj i tuđi led.

Daj mi oko, Gospodine!

Iz knjige Ivana Goluba, Sabrana blizina, str. 398.

 

subota, 30. travanj 2016.

Siromaštvo u duhu predstavlja otvorenost prema drugome i prema Bogu. Životni krug ne sačinjava odnos ja – materijalna stvarnost, nego prije svega ja – drugi, odnosno – ja – drugi – Bog. Ta otvorenost očituje se prije svega u prihvaćanju drugoga kao postizanju smisla života i ostvarivanju vlastite sreće samo u zajednici s drugom osobom. Siromaštvo u duhu ukazuje kako čovjek u konačnici nema apsolutno uporište u vlastitoj osobi i da zatvaranje u vlastitu osobu znači za čovjeka propast. Čovjekov duh je u tom smislu siromašan zato što ne može živjeti sam i zato što mu zatvorenost u svoj svijet ne omogućava da se istinski obogati. Prema tomu, blaženstvo ne podrazumijeva samo fizičko siromaštvo – iako ni to ne isključuje – nego obuhvaća i ono egzistencijalno koje ukazuje na potrebu zajedništva s drugima.

Iz knjige Bože Lujića, Naviještati Boga milosrđa u današnjem vremenu, str. 257.

 

TAJNA VEDRINE

U rascvjetanom licu

Krije se tajna vedrine

Ono me kao sunce nježno

Miluje i pruža bližnjima

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta, Sjemenke svjetlosti, str. 8.

 

petak, 29. travanj 2016.

Radost je plod Duha (usp. Gal 6,22). Ona proizlazi iz sigurnosti da smo ljubljena djeca Božja, da je Bog onaj koji nas je stvorio i po svome Sinu Isusu Kristu otkupio za ljubav i izabrao nas za život u svojoj blizini. Iskreno može biti radostan samo onaj tko je ispunjen ljubavlju, u kome je nastanjen Duh Sveti, ljubav Oca i Sina. Duh Sveti je, naime, ono »ulje radosti« kojim smo pomazani na krštenju i potvrdi da bismo svijetom pronijeli radosnu vijest i sijali radost spasenja. Radost ide pod ruku s nadom da će Božja ljubav osvojiti srca svih ljudi, da ćemo mi, kao i svi koji su u Isusovo ime prošli zemljom čineći dobro, na kraju svoga zemaljskoga života u konačnome susretu s Bogom čuti glas: »Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost Gospodara svoga!« (Mt 25,21.23).

Iz knjige Antona Tamaruta, Razlozi za radost i nadu, str. 69.

 

Imat ćete mir, novo će početi, ako ne sudite, ako otpuštate zlo, ako podupirete, ako se zalažete za – to je taj novi Duh. Smisao svega onoga što je Isus učinio jest to. Ako možete povjerovati u to, ako to vjerujete, nastaje novo.

Iz knjige Josipa Turčinovića, Istrgnute misli, str. 30.

 

četvrtak, 28. travanj 2016.

PJESNIK

       Umjetnik se kreće po rubovima ponora i društva, sigurnosti i praznine. On je rubno biće i time ujedno i sržno stvorenje. Sam često emarginiran obilazi margine života. One su uostalom jedine ostale prazne, drugo je sve zaposjela institucionalnost – i ispisuje ih kistom ili perom ili šutnjom, praštanjem ili prosvjedom.

Kretanje po rubovima egzistencijalna je odvažnost. A odvažnost nije svačija vrlina. Vrtoglavice rubnih prostora (mjesta) zapravo neprostora (nemjesta) nisu opasne samo zbog neprostora što zjapi, nego i zbog prostora na koji su se nagruvali ljudi kao slova u knjizi; oni naime rado rubnog kretača rinu preko ruba.

Pjesnik iz Nazareta je i po tom pjesnik što se kretao po rubovima. On se nije ukotvio u sionsku sigurnost, i zasjeo na stoljetno kamenje hrama, već se uputio u promjenljivi Kafarnaum, granični prijelaz, gdje se prodavalo sve od igle do ljudskog tijela, sve vrvjelo od emarginiranih bića, carinika i bludnica. “Gle izjelice i pijanice, gle prijatelja carinika i grešnika” (Mt 11,19).

A njegovi Nazarećani su ga izgurali na rub provalije – koja povijest i simbolika! – no on je prošao između njih.

Nazarećanin kroz povijest ima nasljedovatelje, koji su si u nasljedovanju razdijelili bogatstvo njegova lika. Jedni ga nasljeduju ukoliko je bio boravio u pustinji, te se povlače na samotna mjesta; drugi ukoliko je živio bez riječi usred svakodnevice Nazareta, pa žive običan život s običnim čovjekom bez verbalnog propovijedanja; drugi ga slijede kao navjestitelja, pa se razilaze po svijetu s njegovom porukom.

Tko ga nasljeduje kao pjesnika? Kršćanski umjetnici? – Bit će siguran odgovor. Ipak ne. Ako pod kršćanskim umjetnicima treba razumjeti one koji vjerni liniji drže se Jeruzalema i skutova hramskih dostojanstvenika, koji pera pretvaraju u cimbale ekskluzivnih hvala i kistove u palme počasti, onda oni nisu nasljedovatelji pjesnika iz Nazareta.

Nasljedovatelji pjesnika iz Nazareta jesu naprosto umjetnici. Oni koji se kreću rubom društva i života, koji se ne žacaju stupiti među carinike i bludnice, koje Jeruzalem osuđuje, i nad njima se indignira, koje poput Nazarećanina osuđuju zbog bezboštva – Nazarećaninu je pala glava na osudi da je bogohulnik. Nazarećanin pjesnik preživljuje i nadživjet će u emarginiranima i onima koji perom i kistom silaze na margine života.

Pjesnik iz Nazareta sišao je na rubove društva, a nije se ušančio u zatvorene pozicije središta. On nije samo promatrač društvenog ruba i utvrđivač životnog dna, on se druži s grešnicima i uzima na sebe grijeh svijeta – peccatum mundi. Slično je s umjetnikom. Umjetnik nije puki promatrač životnih rubova, on zapravo uzimlje na sebe tegobu, bol, grijeh svijeta. Unijevši u svoj opus životnu zbilju on uzima na vlastita leđa peccatum mundi i sudjeluje na Nazarećaninovu skidanju edenske kletve i na pospješenju apokaliptičkog raja.

Iz knjige Ivana Goluba, Prijatelj Božji, str. 194-195.

 

srijeda, 27. travanj 2016.

Bog koji se čovjeku objavljuje i daje radostan je Bog. Isus je radosna osoba i radosni objavitelj Oca. On je Pomazanik (usp. Mk 8,29), a pomazan je uljem radosti (usp. Ps 45,8; Heb 1,9). Luka i Matej bilježe čas kada Isus u Duhu Svetomu kliče: »Slavim te Oče Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima« (Lk 10,21; Mt 11,25). A da to duševno raspoloženje nije prolazno, tek rijetki i izdvojeni trenutak, nego da je Isus naprosto radosna osoba, govori među ostalim i to što se predstavlja kao zaručnik: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima« (Mk 2,19//; Iv 3,29). Ne treba zaboraviti da se Bog već u Starom zavjetu objavljuje u slici zaručnika (usp. Iz 54,4–8; 61,10; 62,4–5; Jer 2,2; 31,3; Ez 16; Hoš 1–3)! O svojoj radosti Isus i izravno govori svojim učenicima: »To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da Vaša radost bude potpuna« (Iv 15,11). Bog se čovjeku daje radostan i radosno. Objava je radosno Božje djelo: evanđelje – radosna vijest – radosni događaj. Radost vjere krije se u uzdarju, u čovjekovom darivanju sebe Bogu. Vjera je zato radostan čin, radosno darivanje. Tko vjeruje, tko sebe Bogu dariva, taj je radostan. Vjernik je radostan čovjek. Nedostatak radosti može biti jedan od ozbiljnijih pokazatelja nevjere. U Pavlovu popisu plodova Duha, odmah nakon ljubavi slijedi radost (usp. Gal 5,22).

Iz knjige Antona Tamaruta,  Obiteljsko lice Crkve, str. 172.

 

utorak, 26. travanj 2016.

Kakvi god bili politički sistemi, kako se ispreplitali interesi, pravi kršćani neprekidno vide Krista oko sebe, u svakom ljudskom biću, vide ga snagom Duha Svetoga, gledaju ga očima ljubavi božanske, koja ih nosi. To je autentičan kriterij po kojemu mogu sebe prepoznati kao kršćane, ali po kojem ih i drugi mogu prepoznati kao sinove Božje za kojima vapi svijet.

Iz knjige Tomislava Janka Šagi-Bunića,  Istrgnute misli, str. 108.

 

· KRILA ZA NAJŠIRA MORA ·

Kad se zima povuče u bijelu
stalnu noć
i anđeli kad pospreme u nebeske ormare
debele
sive i crne kapute
zvijezde će opet na svoje mjesto
na visoko
kao i ptice
naselit će nebo
sunce će protegnuti ruke
biserjem sitnim okititi trave
pustinjak će oko olakšati suzom
a prorok dušu prozračiti pjesmom
miljenici tvoji
orošeni Duhom
iz pune košare sna
vadit će sjemenke svjetlosti
svjetlošću Riječi zasijat će lice zemlje
jer radost treba još veća krila
za najviše planine
i najšira mora

Iz zbirke pjesama Antona Tamaruta,  Nasmijana svjetlost svijeta, str. 40.

 

ponedjeljak, 25. travanj 2016.

Više od svega potrebni su nam revni i požrtvovni sijači nade i ljubavi, glasnogovornici dobrote i povjerenja. O dobru je potrebno glasnije govoriti, zauzetije iz drugih izvlačiti na vidjelo dobro; dobru se radovati, s dobrim se oduševiti. Tko ima zdrave oči ne može ne vidjeti i puno dobra u svijetu, ne može ne naći i dovoljno razloga za nadu. Kršćanin ne zaziva nesreću na ovaj svijet, nego iskreno i zauzeto radi na njegovoj preobrazbi; ne prestaje žarko moliti: “Pošalji Duha svoga Gospodine i obnovi lice zemlje”.

Iz knjige Antona Tamaruta,  Smijem biti slab, str. 99., II izdanje.

Comments are closed